Da nije u pozadini maglom prekrivenog Leotara, a u podnožju “kao čivut modre Trebišnjice”, neko bi možda i pomislio da se nalazi negdje u Herceg Novom i da raste u dvorištu nekog starog moreplovca. Međutim, raskošna mimoza, koja plijeni i mirisom i izgledom stasava u dvorištu Trebinjke Slavojke Mileusnić.

Ima tu i neke sličnosti, jer novljanska i trebinjska mimoza rastu na toplom mediteranskom suncu, uzgajane ljubavlju i pažnjom. Koliko ljubavi i truda je uložila u cvijeće, Mileusnićeva priča sa oduševljenjem.

Ona se uzgojem cvijeća bavi godinama, a na svom imanju, između ostalog, ima zasađeno više od 150 ruža, koje su u njenu oazu mira, kako ona voli da kaže, stigle iz raznih krajeva svijeta. Brojni su pomorci sa putovanja donosili razno bilje i sadnice, pa je tako, zbog blizine Jadranskog primorja, u ovaj kraj dospjela i mimoza iz daleke Australije. Žuti cvijet već gotovo deceniju krasi dom porodice Mileusnić, koji na oko 1.000 kvadratnih metara uzgajaju razno mediteransko ukrasno bilje.

“Lijepo je darivati cvijeće. Nije ga teško uzgajati, jer je to zadovoljstvo i milina. Svaki cvijet je bitan na svoj način, a za pojedine sadnice vežu me i posebne uspomene”, kaže Mileusnićeva za Glas Srpske.

Priča da ima prostora, sunca i volje da se brine o svojoj žutoj ljepotici. Donosila je, kaže, mimoze iz Herceg Novog i Budve, ali nijedna se nije primila.

“Dijelim svoju mimozu komšijama, prijateljima i poznanicima. Sa radošću im darujem cvijeće”, kaže Slavojka, koja je za svoje “viseće vrtove” dobila sedam opštinskih i jednu međunarodnu nagradu.

Može mimoza da raste i u Mostaćima i Gorici, svuda gdje ima sunca i osmijeha. Tamo gdje je hladno mimoza ne može da raste. Slavojka kaže da ona ne traži mnogo.

“U početku joj treba mnogo zemlje, voda i đubrivo. Imam ja i jedan poseban recept za presađivanje, ali to ljubomorno čuvam”, sa osmijehom kaže Slavojka.

Legenda

Legenda o mimozi govori da je nekada davno u Australiji blizu okeana živio ljubavni par koji se mnogo volio. Mladić, sin ribara je bio lijep i inteligentan. Njegova djevojka je bila plemenita ljepotica i voljela je žutu boju, a bila je iz aristokratske porodice. Međutim, porodica ju je udala za vojvodu. Razočarani mladić napustio je okean i otišao u planinu da radi kao čuvar šume, da bi zaboravio svoju ljubav. Ali, čim je zakoračio u šumu izbio je veliki požar. Stradao je spasavajući šumu od vatre. Čuvši vijest o smrti mladića, djevojka je pobjegla od muža u planinu, gdje zatiče njegovo izgorjelo tijelo. Umrla je pored svog voljenog, a od tog vremena na mjestu gdje je umro ljubavni par pojavljuje se lijepo mirisno žuto cvijeće, mimoza.

Izvor: Nezavisne novine