Protok vremena je vrlo složena stvar. Iako ćemo se svi složiti da minut traje 60 sekundi, percepcija vremena uglavnom je zavisi od osobe do osobe i naravno od situacija u kojima se nalazimo.

 

Vrijeme može da “juri” i da se grozno “vuče”. U rijetkim situacijama djeluje kao da miruje.

Razlika između “stvarnog” vremena koje mjere časovnici i kalendari i našeg osjećaja ponekad je ogromna, a jedan od glavnih razloga je to što smo mi sami kreatori našeg osjećaja za vrijeme.

Mjerenje vremena

Ljudi su stvorili pouzdane instrumente za mjerenje vremena koristeći predvidljive prirodne događaje koji se ponavljaju kroz istoriju, poput smjene dana i noći i smjene godišnjih doba.

Razmak između tih događaja mjerimo časovnicima i kalendarima, ali i “unutrašnjim časovnikom” koji reguliše naš biološki ritam i omogućava nam da registrujemo trajanje određenih događaja. Ovaj “pejsmejker” koristimo kako bismo poredili dužinu svakog novog događaja predstavama koje imamo u sjećanju.

U stvari, gradimo banku znanja o tome kako izgleda protok jednog minuta, kako sata, a kako dana.

Ipak, naš unutrašnji časovnik ne radi tako dobro kao satovi koje nosimo na rukama.

Pojedinačna percepcija vremena pod velikim je uticajem naše koncentracije, fizičkog stanja i raspoloženja. Recimo, kad se dosađujemo, djeluje nam da vrijeme nikako da prođe, a u drugim kao da se ubrzava.

Kada je naša pažnja podijeljena i bavimo se nekolicinom stvari odjednom, djeluje da vrijeme prolazi mnogo brže. To je možda zato što obraćamo manje pažnje na protok vremena, jer smo zauzeti drugim poslovima.

Emocionalni kvalitet nekog događaja takođe utiče na našu predstavu o vremenu. Negativna stanja, poput osjećanja tuge, utiču na to da nam vrijeme “sporije” teče. I strah ima efikasan sistem kojim čini da neki događaji traju predugo. Za razliku od toga, srećno vrijeme i događaji kao da “prolete” za treptaj oka.

Zanimljivo je da se percepcija vremena mijenja i s godinama. Osobe starije od šezdeset godina obično tvrde da im godine prođu nevjerovatno brzo, a da dani djeluju suviše dugo.

Ključni faktori

Anomalije u percepciji vremena možda zavise i od kognitivnih procesa. Naša efikasnost u pogledu obavljanja određenih zadataka se smanjuje s godinama, pa to možda utiče na to kako doživljavamo vrijeme.

Još važnije, naše referentne tačke za orijentisanje u vremenu, takođe se mijenjaju, a sjećanja koja skladištimo tokom života omogućavaju nam da stvorimo lični kontinuitet.

Neki stručnjaci smatraju da je naš odnos prema vremenu proporcionalan godinama. Prema proporcionalnoj teoriji, kako starimo, naš osjećaj sadašnjosti postaje relativno kratak u odnosu na naš životni vijek. Iako se može primjeniti na poređenje odnosa prema vremenu koje ima jedan 10-godišnjak i jedan 75-godišnjak, ova teorija ipak ne može da objasni zašto drugačije percepiramo vrijeme iz sata u sat i iz dana u dan nezavisno od prošlosti.

Možda su za to ključna sjećanja, jer mentalno reflektujemo svoju prošlost i koristimo istorijske događaje, kako bismo spoznali naše sopstveno postojanje u istoriji.

Budući da se ljudi obično najživopisnije sjećaju perioda između 15. i 25. godine, ova decenija povezuje se sa stvaranjem sjećanja koja definišu ličnost i možda objašnjava to zašto se s godinama vrijeme ubrzava. Naime, stariji ljudi udaljavaju se od ovog ključnog perioda u svojim životima.

Da li možemo usporiti neumitno proticanje vremena? Možda. Poboljšavanjem kognitivnih sposobnosti, naročito održavanja pažnje i pamćenja, može nam pomoći da podesimo naš unutrašnji časovnik.

Izvor: Nezavisne novine