Jednom kada sam imao napad depresije, ušao sam u supermarket da kupim paket deterdženta za veš. Suočen sa policom punom različitih mogućnosti, stajao sam tamo 15 minuta buljeći u njih…

 

Mogućnost izbora je mantra modernog doba. Ali ko uopšte ima koristi od naše zbunjenosti pred tolikom ponudom? Ako samo želim da kupim jedan proizvod, ali otkrijem da ću, ako kupim tri proizvoda, uštedjeti pola iznosa, ostanem paralisan pred novom dilemom.

Jednom kada sam imao napad depresije, ušao sam u supermarket da kupim paket deterdženta za veš. Suočen sa policom punom različitih mogućnosti, stajao sam tamo 15 minuta buljeći u njih, a onda sam izašao, ne kupivši na kraju nijedan deterdžent. Još uvijek mogu prizvati u sjećanje taj osjećaj bespomoćnosti.

Jedina stvar gora od toga da nemate izbora jeste da uvijek morate nešto birati.
Kao potrošač, mrzim birati između proizvoda i kada sam dobrog raspoloženja, zato što imam taj nelagodni osjećaj da velike kompanije pokušavaju da mi izvuku što više novca, koristeći sofisticirane tehnike koje su smislili ljudi pametniji od mene.

Na primjer, kada biram osiguranje, kako da odlučim da li da kupim najjeftinije ili najbolje? Najbolje je ono koje će biti isplaćeno bez umanjivanja ili odugovlačenja, ali takve informacije je mnogo teže naći nego informacije o cijeni, periodu važenja i sl. Tad postaje komplikovano. Zbog toga često nastojim da izbjegnem mogućnost izbora – tako što uvijek uplaćujem osiguranje kod iste osiguravajuće kuće i uzimam neki standardni paket, što znači da ne moram tražiti dalje.

Problem izbora i njegova kompleksnost leže u srcu iskustva savremenog čovjeka. On prodire u trgovinu, politiku i u naše lične živote. Možda bi se to čak moglo dovesti u vezu sa činjenicom da su ljudi depresivniji nego ikad.
Ovu tezu je iznio Barry Schwartz u svojoj knjizi “Paradoks izbora”. Izbori nas tlače i pritišću. Zašto? Zato što je izbora previše i zato što često je isuviše teško razumjeti ponudu, da bismo bili sigurni da donosimo pravu odluku.

Kada imate 200 različitih mogućnosti kod kupovine određenog tipa fotoaparata, teško je biti siguran da ste izabrali onaj pravi – čak i ako utrošite puno vremena u nastojanju da donesete racionalnu odluku. Ili ćete, dvije sedmice nakon što ste ga kupili, vidjeti da se isti model prodaje po znatno manjoj cijeni. Dok je bilo manje izbora ili manje vrsta fotoaparata, ovakvo iskustvo je bilo rjeđe. Naša sposobnost “vraćanja filma”postala je sredstvo samokažnjavanja.

Kompleksnost izbora nije sasvim slučajna. Kasni kapitalizam rješava problem konkurencije (iz ugla proizvođača) pomoću kompleksnosti. Da biste izabrali kredit ili penziono osiguranje ili kompjuter, to zahtijeva priličan trud, pa postajemo relativno lak plijen. Bilo da se radi o elektrodistributeru ili banci, mučimo se da razumijemo tarife, uslove i sitna slova. Iscrpljeni, biramo nasumice i nadamo se najboljem, ili se prepustimo inerciji i uzmemo nešto što smo uvijek birali. Naklonost potrošača se dobija na jednostavnim stvarima koje predstavljaju prednost za proizvođača, kao što je prepoznatljivi brend.

 

Prihvatite kompleksnost – što znači prihvatite da nikada ne možete biti sigurni da ste napravili pravi izbor.

 

Kompleksnost se odnosi i na politiku. Nekada je bilo prilično jasno za koga ćete glasati –u zavisnosti od toga kojoj klasi ste pripadali, to je bila stvar ličnog interesa za većinu glasača. Ironično je da, sada kada smo se približili onome što je demokratski ideal – da budemo aktivni birači – glasanje je veći izazov nego što je nekad bio. Da li zaista dovoljno dobro razumijete ekonomsku teoriju da biste prosudili da li je bolje trošiti ili štedjeti tokom recesije? Razumijete li svu kompleksnost participacije u javnom zdravstvu dovoljno dobro da biste glasali protiv nje? Znate li dovoljno o spoljnoj politici da biste podržali smanjenje budžeta za odbranu, ili povlačenje iz EU? Većina ljudi ne razumije – tako da uglavnom donose nepromišljene odluke zasnovane na lojalnosti ili emocijama.

Problem izbora i kompleksnosti je sveprisutan. Prisutan je i u medicini. Ako sam bolestan i ako pitaju me da izaberem terapiju, radije bih izbor prepustio doktoru, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga što, ukoliko se ispostavi da je izbor bio pogrešan, osjećaću se manje loše zbog toga. Nedavno sam imao karcinom prostate i samo sam želio da mi kažu šta da radim – a ne da ja odlučujem, na primjer, da li da izaberem operaciju kojom će se  rizik od karcinoma smanjiti za 5%, ali koja mi garantuje impotenciju. Teret izbora je bio preveliki.

U oblasti obrazovanja javljaju se slične dileme.  Nekada je vaše dijete išlo u lokalnu osnovnu ili srednju školu. Sada treba da odlučite između velikog broja raznih škola. Što se ličnog života tiče, nekada ste ostajali u braku do kraja života. Sada, ako niste sretni u braku, morate odlučiti da li ćete ostati ili ne. Možda je to pozitivan razvoj stvari, ali sve dolazi uz određenu cijenu – potencijalno kajanje.

Kako onda reagovati na kompleksnost? Schwartz savjetuje da ograničimo izbor, a ne da ga širimo. Ako kupujete hranu, idite u supermarkete koji imaju jednostavne cijene i ograničenu ponudu. Prepoznajte i prihvatite kompleksnost – što znači prihvatite da nikada ne možete biti sigurni da ste napravili pravi izbor.

Prije svega, ne posežite sa starom floskulom da samo želite “najbolje”. Schwartz naziva takve ljude “maksimalci” – ljudi koji nikada nisu srećni, jer imaju očekivanja koja nikada ne mogu biti ispunjena, pošto u svijetu kompleksnosti i neograničenog izbora uvijek postoji bolja opcija. Umjesto toga, budite “zadovoljnici”– ljudi koji kažu “to je dovoljno dobro” ili “to će poslužiti”.

Mada se to možda ne može primijeniti na politiku – reći da će Konzervativci “poslužiti” kada ste htjeli da pobijede Zeleni nije baš zadovoljavajuće – ali za potrošača i uopšte u životu, to je prilično dobra formula. Ili barem dovoljno dobra.

 

 

Izvor: The Guardian / Prevod: Milica Plavšić / 6yka.com