Vozni red se nije znao, lokomotiva je vukla kompoziciju u nepoznato, iz krševite Hercegovine put vojvođanske ravnice. Karte u jednom pravcu. Rodna gruda kršnim Hercegovcima ostala je iza planina, brda i dolina, a novo stanište – ravni Banat i Bačka, bogati krajevi i plodna zemlja ni nalik kamenu koji ih je odgojio, nudila je nove mogućnosti. Tu su se naselili, tu su se saživjeli, tu su rođene generacije potomaka, ali ako i dječaka iz prvog razreda, rođenog u novom milenijumu pitate: “Šta si ti?”, sa ponosom će vam i gordo odgovoriti ” Hercegovac ! “.
U godinama koje sam proveo u vojvođanskim selima sa većinskim hercegovačkim življem Sečanj, Gajdobra i Klek spoznao sam koliko se ponosnim može biti na svoje porijeklo. Ovi su ljudi, okruženi nacionalnom šarolikošću kojom Vojvodina može da se pohvali, sačuvali svoj identitet i podigli ga na poseban pijadestal koji bi i samoj braći u Hercegovini mogao da posluži za primjer. Mnoge jezičke forme, karakteristične za rodni kraj i danas se čuju ulicama ovih mjesta, a izgovaraju ih i mladi i stari. Ijekavica ovdje nije isčezla, kao što nisu isčezli ni običaji koje su dobri domaćini održali po tradiciji rodnog kraja. I gotovo je sigurno da hercegovačka predanja i ljubav prema davno napuštenom krševitom zavičaju ovdje nikada neće nestati,  a uveliko na svijet dolaze treće generacije potomaka rođenih u plodnoj ravnici.Na sedmom kilometru od Zrenjanina, putem pored industrijske zone smjestilo se selo Klek. Za hercegovačke uslove bi mogli reći da je u pitanju omanja čaršija, jer ovo selo broji oko 2.500 stanovnika. Hercegovci koji su ga naselili oduvjek su gajili takmičarski duh, jer ko se u Hercegovini nije nadmetao sa drugima taj k’o da u njoj nije ni živio. Takvi su nam valjda geni koje je neka viša sila usadila u ljude kojima goli kamen nije ostavljao mnogo prostora za lagodan život. Ovakva genetska predispozicija je u novije vrijeme donijela Hercegovcima brojne uspjehe u raznim granama sporta, a selo Klek kao banatska riznica talenata srpskom je, i nekada jugoslovenskom sportu darovalo čak 13 državnih reprezentativaca.

Svakako su najpoznatiji odbojkaški asovi, braća Vladimir i Nikola Grbić, te velika košarkaška legenda Dejan Bodiroga. Ova su tri momka odrasla u istoj ulici, glavnom šoru u Kleku koja je nosila ime Save Kovačevića (koji je i sam bio Hercegovac). Ipak prvu reprezentativnu medalju u Klek jeste donio Grbić, ali Miloš – Vladimirov i Nikolin otac. On se 1975. godine kao kapiten odbojkaške reprezentacije SFR Jugoslavije okitio bronzanom medaljom na evropskom prvenstvu. Često je za zasluge razvoja odbojke u Kleku spominjao ime nastavnika Dušana Potkonjaka, koji je 1954. godine udario temelje sistematskog rada u ovaj lijep i dinamičan sport. Samo četiri godine kasnije pionirska ekipa iz Kleka osvojila je prvenstvo Vojvodine. Deset godina kasnije odbojkaši Kleka plasirali su se u prvu Saveznu ligu bivše Jugoslavije. Kao kruna predanog rada 1972. godine stigla je titula šampiona države.Zajednički duh, drugarstvo i činjenica da su svi igrači iz iste sredine imalo je presudnu ulogu da na prostorima od Vardara, pa do Triglava postignu vrhunske rezultate. Miloš Grbić je na tri šampionata Evrope u dresu Jugoslavije odigrao je 25 utakmica, a na dva Svjetska prvenstva 22 utakmice za istu selekciju. Na žalost, umro je u septembru 2008. godine u 65 godini života.

 

Sportisti iz Kleka u ovo selo su donijeli veliku kolekciju odličja od plemenitih metala sa najvećih svjetskih takmičenja, koja predstavlja značajan uspjeh i za cijelu državu Srbiju.I Bodiroge i Grbići svoje korjene vuku iz okoline Trebinja, a ljubav prema zavičaju svojih očeva nisu izgubili ni u danima najveće slave kada je pred njihovim sportskim autoritetima drhtala cijela planeta. Oni su, baš kao i ostali stanovnici Kleka, veoma česti gosti u Hercegovini. Dejan je u Trebinju otvorio košarkaški kamp, a Nikola i Vladimir posjećuju brojnu rodbinu koju imaju u gradu podno Leotara. Stariji od braće Grbić je prošle godine posjetio i gradonačelnika Trebinja, te sa njim razmjenio ideje i izrazio svoju želju da pomogne u realizaciji projekta štedljive rasvjete.

 

 

 

Osnovna škola u Kleku nosi ime čuvenog srpskog pjesnika, Trebinjca Jovana Dučića. U njenoj fiskulturnoj sali danas stasavaju neki novi Grbići i Bodiroge, a u njenim klupama i dalje se razgovara o dalekoj zemlji predaka, zemlji koja im je materijalno malo toga dala, ali koja je u njih usadila genetsku ljubav prema krševitom podneblju koje nikada neće prestati da mami uzdahe svakog stanovnika Kleka.

 

 

Dok god bude Hercegovine, biće i ljubavi koju ovi ljudi nesebično gaje prema njoj. I slobodno mogu reći, prije bi moglo nestati zemlje Hercegove, nego li ove iskrene ljubavi.

 

 

Bojan S. , Hercegovina Promo, februar/mart 2014.