Godina 2020, koja još uvijek nije na izmaku, iz korijena je protre-sla svijet koji poznajemo. Ipak ne treba zaboraviti ni to da su veliki potresi nužni kako bi se desile značajne promjene, kako one u nama tako i one oko nas, za kojima naše doba i mi sami nesumnjivo već dugo vremena vapimo. Ovaj put ću se osvrnuti na tektonske potrese koji su dosta regionalnijeg i “lokalnijeg” karaktera, i koji možda neće imati toliko odjeka u svijetu koliko u balkanskom mikrokosmosu, onom koji se vrti oko Durmitora.

Iako na prvi pogled možda neuočljivo, ti potresi dobrim dijelom povezani su s jednim starim psihološkim fenomenom, koji me odavno intrigira i koji postaje sve vidljivija pojava. Radi se, naime, o sumanutom nastojanju ljudi da se dopadnu i dodvore svima oko sebe. Sam poriv za dopadanjem star je koliko i čovječanstvo. Sjetimo se samo Kainovog nastojanja da se dopadne Bogu prilikom žrtvoprinošenja.

Ali, uprkos Kainovim naporima, Aveljova žrtva se više dopala Bogu, a Kain je zbog toga ubio svog brata Avelja. Od “slučaja” Kaina i Avelja čitava istorija čovječanstva zapravo je, na izvjestan način, istorija nastojanja da se ljudi dopadnu jedni drugima, ili pak samima sebi. Primjetno je da, zadobijajući naklonost velikog broja ljudi, pojedinci na istaknutim društvenim pozicijama ne samo da stiču moć nad masama već i da, srazmjerno porastu moći, sve teže mogu da zadovolje nezajažljivu projekciju sopstvenog ega o svojoj izuzetnosti i jedinstvenosti. Dakle, nije više riječ o zdravoj i svakako nužno potrebi da se jedinka dopadne onima s kojima želi da izgradi životnu zajednicu, nego je posrijedi ozbiljna metastaza jednog PSIHOLOŠKI veoma kompleksnog fenomena, koji može biti tema čitave jedne filozofske rasprave.

Međutim, moja namjera nije da proniknem u uzroke javljanja pomenutog fenomena, nego da se osvrnem na njegove posljedice, one koje ovih dana jasno možemo vidjeti pred sobom. Ono što nesumnjivo upada u oči jeste činjenica da što je ,”posjednik” poriva za dopadanjem na povoljnijoj poziciji za ostvarivanje svoga poriva, to je i njegova potreba da se dopadne drugima veća i nezasitija. Otuda odjednom, umjesto prirodne i poželjne potrebe da se dopadne onima s kojima izgrađuje zajednicu, dobijamo pojedinca s megalomanskim nastojanjem da se dopadne cijelom svijetu. A da je takvo nešto nemoguće opomenuo nas je davno, još u 7. vijeku, Sveti Jovan Lestvičnik, koji je, između ostalog, zapisao onu čuvenu riječ o tome da onaj koji želi da se dopadne svima, ili je lud ili će tek poludjeti.

U jednom trenutku, bilo da žele da se dodvore narodu, svojim kolegama na vlasti ili nekim vidljivim i nevidljivim centrima moći, bivaju gurnuti u ambis. U svemu tome najgore je to što oni koji se stropoštaju u provaliju povlače i ostale za sobom, najčešće one koji su ni krivi ni dužni, to jest upravo sӑm narod koji predvode

Koliko je pomenuto nastojanje razorno, vidi se veoma plastičnon a primjeru ljudi koji su na poziciji vlasti (ovo govorim s dozom samokritičnosti i samoopomene, kao neko ko takođe vrši jedan oblik “vlasti”). U jednom trenutku, bilo da žele da se dodvore narodu, svojim kolegama na vlasti ili nekim vidljivim i nevidljivim centrima moći, bivaju gurnuti u ambis. U svemu tome najgore je to što oni koji se stropoštaju u provaliju povlače i ostale za sobom, najčešće one koji su ni krivi ni dužni, to jest upravo sӑm narod koji predvode. Primjera radi, u ne tako davnoj prošlosti postojali su političari koji su učenički primjer toga kako se višestruke igre dopadanja i dodvoravanja plaćaju skupo. Tako je u ona smutna vremena “tranzicije” (ako kod nas posljednih decenija i ima drugačijih vremena osim onih smutnih i “tranzicionih”) iz jedne velike države u drugu, znatno manju, a nedugo potom iz te iste u još manju izvjesni političar zbog dodvoravanja nekoliko puta promijenio svoj “ćurak”.

Ali, kako kaže narodna mudrost, sve do jednom, budući da ga je na kraju, da ironija bude veća, smjestio u zatvor onaj kome se najviše dodvoravao. Gorepomenuti, koji je svog kolegu smjestio iza rešetaka, našao je potom i sӑm način da se dopadne mnogima, pa čak i onim najmoćnijim. Međutim, njegova potreba da se dopadne drugima prerasla je, izgleda, u jednom momentu u neizlječivo samodopadanje i samozaljubljenost, ali i samozaborav, budući da je smetnuo s uma da je mjera, kako nas uče sveti oci ali i filozofi, nužna za sve u životu.

Mjera u kontekstu pomenutog slučaja bila bi sredina između prirodnog i za zajednicu izgrađujućeg dopadanja i one krajnje nezajažljive potrebe za dopadanjem svima. Na sve navedeno osvrnuo sam se u prvom redu zbog onih koji se, kao svjetla, tek naziru na horizontu, onih koji su još uvijek neumrljani kalom vlasti i svakako dijametralno suprotni nabrojanim primjerima. S izrazitim stavom i bez potrebe da se dopadnu svima, sa stremljenjima da ostanu na putu koji slijede od početka i za koji smatraju da je vrijedno boriti se, dva mlada čovjeka i jedan stariji i iskusniji gospodin, sigurno ne nijedan od njih bez mana, kao uostalom i svako živo biće, zaista su iznenađenje i čudo pod balkanskim nebom, u tolikoj mjeri da prosto, makar i na trenutak, vrahaju vjeru u odmjerenost i u postojanje jasnog i nepokolebljivog stava.

Oni bude nadu da se ne mora nužno svaki vođa dodvoravati i pošto – poto juriti tuđe odobravanje. Od iznimne važnosti je naročito to što kada gledamo njih na djelu, onda izanđala sintagma “demokratske promjene” uistinu dobija jedno novo značenje i smisao. U vremenu kada je demokratija doživjela atrofiju na mnogim stranama svijeta, gle čuda, ona nam se otkriva tamo gdje smo se najmanje nadali, pojavljujući se kao tih i svjež a opet odlučan glas. I to u času kada su svi već uveliko mislili da to nije moguće. Možemo samo pretpostavljati koliki će biti izazov za pomenute ljude nastojanje da ostanu na zlatnom, srednjem putu odmjerenosti, jer je oduvijek mjera bila najvažnija, a srednji put najteži. Otuda i zebnja za njih i molba da istraju.

Izvor: NIN / nspm.rs