Tog Mitrovdana 1992. Hercegovina je gledala smrti u lice.


Devet hrvatskih brigada jurišalo je put Nevesinja. Na drugoj strani stajala je samo jedna srpska brigada.

Spartanski prizor.

Za njihovim leđima žene, djeca, ranjenici, kuće, grobovi, njive, krsna svijeća… I ono čuveno: “Slavno mrite, kad mrijet morate”.

Borba se vodila prsa u prsa. Ranjenici su bježali iz bolnica i dolazili na ratište. Starci i žene pristizali su na bojno polje da pomognu. I uspjeli su ono što sam ljudski razum ne može da pojmi.

Nakon pet dana borbe, neprijatelj je slomljen.

Nevesinjska brigada nije izgubila ni jedan metar svoje zemlje.

A baš tih dana, u hram u Solunu ušao je okrvavljen i izmučen mladić, tražeći vode. Monahinje su ga upitale odakle je, na šta je on odgovorio: “Ja sam ovdašnji, a dolazim iz Hercegovine, tamo se vodi borba za pravoslavlje.”

Prišao je moštima Svetog Dimitrija Solunskog i zatim nestao. Monahinje su ostale na koljenima…

 

Izvor: @vjecnutak