Šta je moglo da uradi moje zvocanje o tome da je dijabetičar i nekadašnji onkološki pacijent i da je posljednje što mu treba kijavica, a kamoli korona.

Šta može zdrav razum protiv 20 godina duge navike – ništa, eto šta.

Znala sam, onako kao što znaju roditelji male djece, da će čim se okrenem, napraviti neku glupost. Tako je i bilo. Došla sam pravo do oca poslije posla i shvatila da nije u stanu. Zovem ga na mobilni, ne javlja se. Zovem ga na fiksni i telefon uredno zvoni iz stana pored, toliko blizu da telefon hvata baznu stanicu. Šta ću, kud ću, udahnula sam duboko i ušla kod komšija, piše Blic.

U startu mi je bilo neprijatno. Od marta osim na posao bez prijeke potrebe ne idem ni u kakav provod – zbog tog istog oca kojeg sam zatekla za ogromnim trpezarijskim stolom sa 15 zguranih ljudi koji su u sebe trpali prebranac i hljeb i nadvikivali se horski jedni sa drugima, naravno, ne noseći maske. A kako će i da nose maske kada jedu i piju.

Stojim kao budala, rastrzana između vaspitanja i nevjerice. Čestitam slavu komšijama bez da se rukujem i razmišljam kako da izvedem oca odatle, a da ne napravim neprijatnu situaciju. Izgleda da je samo meni neprijatno. Nikom nije jasno što neću da se izljubim, a koliko godina imaju, ako imam koronu, pola mogu slučajno da ih sahranim.

Soba je puna. Prozor je zatvoren jer pola komšija ima preko 60 godina, pa valjda da ne ozebu. O tome da su pozvali samo najblaže članove porodice nema ni govora, za stolom je cijela zgrada, od toga su tu komšinica s prvog sprata koja radi u Domu zdravlja i njen muž koji je vozač autobusa. Kada su počeli da cijepaju pogaču, njih petoro odjednom, došlo mi je da se smijem, znate onaj manijakalni smijeh kada čovek konačno pukne.

Sve mogu da razumijem. I navike. I slave. I ludi optimizam poricanja kada kažeš “ma, neće mene”, ali, majku mu, kako ćeš da živiš sa tim dok hoće nekog drugog.

Nabijediše me da sjednem, a i nema veze sada kada sam pokušavajući da odvučem oca ionako tu duže od 15 minuta. Ako ja imam tu uvoznu kletvu, imaju ga vjerovatno sad i oni. Sjedim i gledam savršenu katastrofu ispred sebe.

Sjedim ipak kao zumbul. Šta da radim? Da ispadnem šizika, paničar, nevaspitana? Dežurno zanovijetalo? Niko nas nije naučio kako da se ponašamo u ovoj situaciji a znam da je tata dugo bio u izolaciji, znam da mu ovo znači. Taman sam se malo opustila jer je u stanu mirisalo na kuvano i toplo i poželjela da vjerujem da je sve ovo ono staro normalno kada je komšinica teatralno spustila žito na tanjiru ispred tate

Tata ga obožava, svi znamo da ga obožava, vječito smo pred našu slavu imali žita kao fabrika jer je dio za goste a dio za njega. Tek što je spustila tanjir tek poletješe kašike. Njih troje i moj otac kopaju istim kašikama žito, vraćaju kašike u usta i grebu po još.

– Tata ne smije žito – kažem. Počinju da me zezaju.

– Ma neće mu to ništa za šećer, neka uzme malo – kaže komšinica. Mislim se, znaš ti ženo koja je ovo muka kada mi šećer ni na pamet nije pao – a realno do juče mi je bio velika briga. I to je bilo to. Vide i moj otac da mi se vilica koči kao onda kada se suzdržavam da ne lajem.

– Hajde tata, jeo si, ne mogu dugo da ostajem, hajmo molim te odmah kući – kažem. Mogu misliti na šta sam ličila kada se istog trenutka pozdravio i krenuo.

Prošao je jedan dan od slave. Jedan dan. Ja sljedeće dvije nedjelje neću imati mira – misleći da li ću za tri nedjelje imati oca. I eto idem okolo kao crni oblak i psujem i šišmiše i eksponencijalni rast i krive i sebe samu. Ne mogu da izbacim iz glave one kašičice i slike respiratora. Ne mogu da se otresem ni osjećaja bespomoćnosti. Da ih je barem bilo manje. Da su bar otvorili prozor.

 

Izvor: Blic