Krhki i nemoćni starac prešao je da živi kod svoga sina, snahe i četvorogodišnjeg unuka. Starčeve ruke su drhtale, vid mu je bio jako loš, a korak spor.
Porodica je po navici jela svakoga dana zajedno za istim, porodičnim stolom. No, djedove drhteće ruke i njegov slab vidi učinili su svoje, pa je ručak za njih postajao nepodnošljiv. Zrno graška otkotrljalo bi se iz njegove kašike na pod i dok bi posegnuo da ga uhvati, prosuo bi i čašu mlijeka na stolnjak.

Sin i snaha bivali su nervozniji iz dana u dan.

“Moramo učiniti nešto sa mojim starim ocem”, konačno je prvi progovorio sin, poslije jednog ručka. “Dosta mi je više njegovog prosipanja mlijeka, dosta mi je više njegovog glasnog mljackanja za stolom i dosta mi je više ispadanja njegove hrane na pod. Dosta!”

Odmah zatim, muž i žena postaviše jedan stolić u uglu kuhinje samo za nesnosnog starca. I tako je starac svakoga dana jeo sam za svojim stolom u uglu, dok su njegovi sin, snaha i unuk ručali za velikim porodičnim stolom. Čak poučeni iskustvom iz prethodnog starčevog ‚ponašanja‘, servirali su mu od tada hranu isključivo u drvenim činijama.
Ponekad, kada bi pogledali u pravcu njegovog usamljenog stola, vidjeli bi i suzu u njegovom oku. Ali i pored svega, jedine riječi koje bi mu bračni par upućivao, kada bi ispustio viljušku na pod ili prosuo hranu na stolnjak, bile su riječi oštrog prijekora.

Ali sve to, ćuteći je posmatrao starčev četvorogodišnji unuk, njihov sin.

Jednog običnog dana, prije večere, otac i majka zapazili su kako se njihov sin igra sa nekim komadima drveta. Otac je blago upitao sina:”A šta to praviš, sine?”
Isto tako blago, odgovorio mu je sin, “A ovo, ma ništa, tata, samo pravim male drvene činije za tebe i mamu, da imate iz čega da jedete kada ja jednom odrastem!”
Tu se dječak nasmijao i ponovo posvetio svome poslu.
Ali te riječi su toliko pogodile i oca i majku da su ostali nijemi i ukopani u mjestu. Same od sebe, suze su odjednom počele da teku niz njihove obraze. I oboje su odmah znali šta trebaju tog trenutka da učine.

Istog trena sin je uzeo očevu drhteću ruku i nježno ga doveo do velikog porodičnog stola.
Ostatak svog života, starac bi uvijek jeo za porodičnim stolom sa svojom porodicom. I za divno čudo, ni muž, a niti snaha nisu više marili za to ako starac ispusti viljušku na pod, prospe mlijeko ili razbije tanjir.

 

Izvor: www.mudremisli.com