Izvor: Gender centar Vlade RS
Izvor: Gender centar Vlade RS

Žena, često predstavljena kao slabiji pol, ljepša polovina, nježno biće, a nerijetko i neko kome treba zaštita.

Iako u 21. vijeku primjera uspješnih, samostalnih i zadovoljnih žena, kao i srećnih porodica ima mnogo, veliki dio žena se i dalje svakodnevno suočava sa raznim stereotipima i biva sveden na objekat.  A za jedan dio njih sigurno utočište porodice i ljubavi nije ono o čemu su od djetinjstva maštale. Umjesto toplog doma, dočeka ih hladan udarac nasilnika.

16 dana mjeseca novembra je posvećeno upravo njima. Ženama, koje u svom bolu u tišini nestaju. Vrijeme kad im se daje do znanja da nisu same, da ih neko vidi, čuje i pruža ruku spasa. Vrijeme kada ih podsjećamo da su bitne, da nije život ta četiri zida, da je napolju jedan drugi, u bojama svijet, umjesto sivila koje je obgrlilo njihovu dušu.

16 dana aktivizma i borba protiv nasilja nad ženama obilježava se od 25. novembra do 10. decembra (Međunarodnog dana ljudskih prava) sprovodeći kampanje podizanja svijesti javnosti o ovom obliku nasilja u Republici Srpskoj pod nazivom „Život bez nasilja” i „Muško NE nasilju nad ženama”.

Prema podacima posljednjeg istraživanja o rasprostranjenosti i karakteristikama nasilja prema ženama u Bosni i Hercegovini, 47,3% ispitanih žena u Republici Srpskoj je tokom svog života doživjelo neki oblik nasilja od 15. godine pa na dalje, što predstavlja visok procenat koji govori o razmjerama i težini ovog društvenog problema.

Direktor Ženskog centra u Trebinju Ljiljana Čičković je istakla da je cilj ove kampanje da se ukaže na neravnopravan položaj žena žrtava porodičnog nasilja kao kategorije u svojim državama.

“Kada pričamo o Republici Srpskoj , mislim da je ona u mnogo boljem položaju u odnosu na Federaciju, što se tiče zakonodavnog okvira kako je rješila pitanje nasilja u porodici kroz Krivični zakon o zaštiti od porodičnog nasilja, ali s druge strane žrtve porodičnog nasilja još uvijek imaju problem kod primjene tog zakona tako da one jesu i jedna od najranjivijih kategorija žena”, istakla je Čičkovićeva.

Pandemija korona virusa ove godine je dodatno povećala broj nasilja u porodici. U vrijeme kada nam se svima sugeriše da ostanemo kod kuće i na sigurnom. Ali šta ako je upravo nečiji dom za njega izvor straha? Kako preživjeti u četiri zida kada pored opasnosti koja vreba napolju, druga opasnost je odavno tu, kraj tebe?

Prema riječima Ljiljane Čičković, u Trebinju je situacija u skladu sa postojećim trendom tako da i njihovoj organizaciji postoji povećan broj prijava.

“Ovaj broj bi bio još i veći da imamo sigurne kuće pošto organizacije koje imaju sigurne kuće bilježe drastično povećanje  u okviru perioda pandemije iz razloga što su nasilnici tokom  24 sata  sa žrtvom, tako da je ona dodatno ograničena I u komunikaciji  sa svojom porodicom, prijateljima, a da ne kažem i organizacijama kao što je naša”, rekla je Čičkovićeva.

Takođe dodaje da ograničavanje kretanja, rad od kuće doprinosi otežanoj prijavi nasilja od strane žrtve,ali da i pored svega toga imaju 50% povećan broj prijava.

Izgradnja sigurne kuće za žrtve porodičnog nasilja u Trebinju je trebala biti rješena ove godine, ali prema njenim riječima, situacija sa pandemijom je dovela do usporavanja ovog procesa, ali očekuje do kraja godine da se riješe glavna pitanja oko izgradnje sigurne kuće, da bi se naredne godine moglo krenuti sa radovima. Nada se da će u 2021. godini žrtve nasilja sa područja Istočne Hercegovine biti u istom položaju i sa istim uslovima kao žrtve u ostalim djelovima Republike Srpske.

Socijalni radnik, Irina Savović istakla je za Radio Padrino da ono što svakako predstavlja veliki problem je borba sa patrijarhalnim odgojem, stereotipnim stavovima te dominacijom muškog pola u društvu.

“Nasilje nad ženama se još uvijek tretira kao privatna stvar, žene žrtve nasilja se bore sa nametnutim osjećanjem krivice i brojnim problemima. Žene ne uspijevaju da napuste nasilne veze zbog osjećaja sramote i krivice i nedostatka bezbjednog smještaja, kao i zbog vjerovanja da je razvod loš za djecu”, rekla je Savovićeva. Dodaje da je obaveza svakog građanina da prijavi nasilje.

O problemu nasilja nad ženama, kao čestoj pojavi u našem društvu,  neophodno je razgovarati svakog dana, jer nakon 16-og dana, nasilje i dalje traje, još uvijek je tu.

Na nama je da bolje gledamo, osluškujemo i znamo prepoznati vapaj za pomoć. Jer žena je i majka, supruga, sestra, kćerka, rodica, prijateljica. Možda baš jedna vaša riječ, savjet, podrška, pomogne nekome da razbije začarani krug nasilja u kome se našla.

Da shvate da nisu same, da postoji neko ko će im pomoći da počnu novi, zdraviji život.

Da skinu sa sebe nametnutu, poslušničku  kožu. Jer znaju zašto ih oduvijek žulja.

Nikada im nije ni pristajala.

 

 

 

Svetlana Grbić,

 

HP, novembar 2020.