Piše: Janko Vujović

 

(kuc,kuc)

– Dobar dan, gospodine, mi bismo…

– Ako ćete da me pitate za koga da glasam ili ako želite da mi prodate usisivač Kirbi , ne treba žena je upravo opral…

– Ne gospodine, smirite se mi bismo samo da vam postavimo par pitanja.

– Pfff, ‘ajde ali pazite počinju mi „Parovi“ za 5 minuta, zato požurite.

– Dobro, da li vjerujete u Boga?

– Da, mada je povjerenje poljuljano u njega poslije Mijatove prečke, ali u globalu da.

– Da li znate kako se Bog zove?

– Bog, kako se zove? Čekajte momci, ko ste vi?

– Mi smo Jehovini svjedoci i htjeli bismo da vam ukažemo u vjerodstojnost Biblije i da vam prodamo po povoljnoj cijeni knjigu koja govori o…

– Ženo, deder mi dodaj onaj moj torbak što sam donio sa Treskavice 95’, što sam sakrio da mi SFOR ne zaplijeni. Momci, sačekajte samo malo tu i za svaki slučaj očitajte „Oče Naš“, trebaće vam, jebenlivammajkuglupu…

 

To veče nije ništa nagovještavalo. Ponedjeljak nekima djeluje kao sasvim dosadan dan, ali ponedjeljak za razliku od drugih dana, osim srijedom ima ponajviše NBA ponude. U 1 iza ponoći, već uveliko od zime utrnuo, palim 25-strim koji kasni “bogzna” koliko, nadam se u odbrambene centarske sposobnosti Gasola i Rendolfa, želim „blow-out“ Klipersima i Njujorku, molim se za zdravlje desnog stopala Bruka Lopeza. Već odavno svi zaspali a ja vadim posljednje pakovanje od pola kila bananica i 2 litra Koka kole, k’o da vozim šlepera za Otavu, a ne da gledam i natežem četvrti NBA tiket. Međutim, u svom tom bunilu i ludilu kada postajem potencijalni stanovnik ustanove „Laza Lazarević“ dolazi On. Stoji na vratima i čeka. Obučen kao solidni beskućnik koji živi ispod mosta u Bruklinu držeći limenku piva na vratima moje sobe i tada kreće istorija.

– Dobro veče!

– Znam tu foru, to je rek’o Pantelija iz Maratonaca, ali ne možeš me preplašiti.

– Nisam doš’o da te plašim nego da te izvedem na pravi put, otupićeš od toliko utakmica i buljenja u taj kompjuter.

– A vi ste? – upitah ja i povučen živac za 300 stepeni

– Moje ime je POSAO i želio bih da te izvedem na pravi put?!

– Razumio bi da se zoveš LAMPION SREĆE ali tako ofucan mi ne nudiš puno izbora.

– Znam , ali ja sam ovdje po zadatku.

– Ko te posl’o – Biro rada je l’? Jesi barem osiguran, regres, topli obrok i to?

– Ajde, ajde nemoj da zajeba***, nije baš strašno.

– Dobro, malo šale nije na odmet. Ajde sad reci odakle baš ja. Nisi valjda i ti gled’o seriju „Person of interest” i istripov’o se da pričaš sa mašinom i da je baš moj broj izvučen!?

– Ne, ja te posmatram odavno i nudim ti se iz prikrajka ali ti me odbijaš.

– Ja te odbijam? Čekaj, da ti nisi onaj što sam ga zvao u 13 h pa ga probudio u vezi onog salona namještaja ili onaj što me zvao da se javim jednoj ženi, šatro da se pozovem na njegovo ime, a misteriozno se ukaz’o i mučki prepisiv’o od mene na fakultetu „Računovodstvo za menadžment“?

– E, baš taj!

– Pa gdje si do sad, ti mi trebaš; Nego idem ja da pišam a ti sjedi za ovaj kompjuter i nateži još 3 koša Nurkića, fale mi za punih 31 KM. Sa tim parama se sutra može izdržati do 12 i 15.

Poslije 10 minuta

– Je li dao išta? Čekaj, u št asi ovo uš’o?

– Pa, dok je bio tajm aut, uš’o sam u fb profil Telegrafa i pisalo je „Cecin pornić video“ i ja kliknuo.

– Ti kliknuo?! E jeb*** majku, ako na Telegrafu klikćeš na svakakve jade, ako se tek ponašaš kad uđeš na porno sajt. „Vrela sam, samo sam 6 kilometara od tebe. Alma iz Tuzle“ jesi i na to kliknuo?

– Pa…khmm… Jesam, nije strašno zar ne?

– A nije, ali povedi računa. Nego da se vratimo na temu, ti si došao meni da pomogneš i da vidiš u čemu je caka?

-Pa jesam, vidiš mnogi se žale da nema posla, pa da malo istražim javno mjenje.

– To lave, ‘dje si do sad, čitav život te čekam. Evo ti papir i olovku i piši. Čekaj, je li to tebi noge smrde?

– Jes, izvini ali j*** ga, razumi me, sad sam iz Ljubinja.

– Kako je gore, standard ili kriza?

– Ma ne pitaj, kako rekoh kako se zovem jedva živu glavu izvukoh. Nego reci ti meni u čemu je ovdje problem suštinski?

– E ovako prijatelju, suštinski ovdje nema problema ali generalno problem je što smo mi velika go***. Oni što su pošteni nisu pametni, a ovi što su pametni nisu pošteni. I onda nema ravnoteže i j*** ga. U suštini mi smo nikad bolji u gora vremena. A probelm je slijedeći – ljudi su mladi sa 24 a stari sa 29 godina. Obično mlad čovjek završi faks i očekuje za uzvrat nešto kao trud za svoj uspjeh i dobije gore pomenuti odgovor.

Pa jes’ ima i toga. Evo, ja se nadam boljitku, vidiš neki dan održan u Sarajevu Biznis forum, bila delegacija iz svih zemalja Evrope i Blakana, pozvani su investitori da ulažu, biće novih radnih mjesta.

– Da ulažu? KO i šta da ulaže? Pa da li si ti svjestan i da iko ovdje hoće da ulaže, makar to bile i oprane pare, i da dođu u ovu našu vukojebinu da ulože…, pa ne budi ti smješan ako je već sve smješno.

– Dobro, nemoj nervozati. Šta hoćeš, evo ovaj naš biro rada nudi nešto?

– Nudi, ali u Sloveniji ili da radiš na plaži sa mini fini krofnama.

– Ne kontam?

– Pa da odeš jednom, vidio bi tamo, na oglasnim tablama da jedino Slovenija traži radnike kod nas. Te varioc ovaj, te varioc onaj i sve to u Sloveniji. Izgleda da ove svakodnevne vijesti lažu. Možda je op’o standard u Sloveniji, ali se dobro gore vari ako išta.

– Daj, ne zajeba*** me?

– Čekaj, jesi ti pos’o ili standardizacija za ukrštene riječi? Malo unesi ozbiljnosti. Ili ima caka jedna. Šta misliš da odemo u Maribor i tamo vidimo u njihovom birou rada? Kapiram da bi našli oglase gdje ovaj grad traži radnike.

– A dobro nemoj biti ogorčen? Doćiće i tvojih 5 minuta.

– Pa jes i to, uvijek čovjek možeš otići na brod i uzet’ pušku pa u Avganistan.

– Ili da postaneš vinar ili pčelar, hehehe …

– Samo si i ti grdni šaljivdzija …

– Izvini, jbg, šta ću.

– A ništa nego eto, valja se čovjek i nasmijati u ove sitne sate. Nego znaš šta prijatelju, ja još ovu četvrtinu idem da pogledam da ako ova “letva” da ta jeb*** 3 koša, pa onda idem da ubijem oko jer se moram probuditi u 4 i 30, igraju Portland i GSW, trpalo se na Oldridža i Karija.

– A gdje ću ja sad u ova doba? Nisam ništa jeo ima 3 dana.

– Eno ti kuhinje, imaš kole ,imaš krompirače i slatkoće. Nakrkaj se i put pod noge. Ubio si me ovom pričom. Da sam malo suicidan – te se ne bi ubio.

– Ok, hvala.

– Ništ, čućemo se.

(razgovor vođen jednog ponedjeljka: ovo je samo skraćeno izdanje, a pojedini stenogrami se čuvaju u ram memomriji prošlog kompjutera)

PS: Kome se radi, o glavi mu se radilo!