Ne možemo ni da zamislimo kako je to biti godinu dana u prvim redovima borbe sa korona virusom bez dana odmora i predaha, kako je to svjedočiti smrti iz dana u dan, suočavati sa gubicima i neizvjesnošću… No, oni koji to najbolje znaju i koji nemaju izbor sem da stisnu zube i upuste se u surovu i nepredvidivu bitku sa virusom koji i dalje ne poznajemo dovoljno jesu medicinski radnici.

Danas je bila katastrofalna smjena. A onda se prisjetimo da je tako bilo i juče i prekjuče i svaki prethodni dan od kada je sve počelo. Za ovo ne postoji priprema. Ne uči se u školi. Čak je i naše dugogodišnje iskustvo pokleklo pred ovom bolešću o kojoj, moramo da budemo otvorene, još uvek niko ne zna dovoljno. Mi i dalje ne znamo sa čime imamo posla – pričaju medicinske sestre iz respiratorne jedinice Opšte bolnice “Dr Laza K. Lazarević” u Šapcu, gdje su smješteni najteže oboljeli od Kovida.

Od početka pandemije prošlo je godinu dana. Na prvoj liniji odbrane, vreme odbrojavaju uređaji za održavanje života. Mehanika je granica između dva svijeta. Slamka spasa za one koji ne mogu sami da dišu. U jednakim intervalima udiše, izdiše … Monitori pište, kao da otkucavaju. Ima ih previše. Sve se sjedinjuje u jedan sablasni zvuk, haotičan, u kojem jedino red uočavaju i pronalaze sestre i ljekari angažovani u respiratornoj jedinici. Za njih to je zvuk nade, jedina muzika koju tokom radnog vremena čuju, pišu na sajtu Opšte bolnice “Dr Laza K. Lazarević” u Šapcu, piše Žena Blic.

– Dok su priključeni na respirator, pacijenti se nalaze u vještačkoj komi. Danima su u tom stanju. Često se toliko izobliče, deformišu, da ako se desi da ih neka od nas ne vidi dva dana, ne može da ih prepozna kada se vrati u smjenu. Pomisli da je došao novi bolesnik. Tako to izgleda. Ljudi ne shvataju šta je ovo. Ni nama nije jasno. A ima nas ovde koje smo i po dve decenije radile na intenzivnoj njezi. Nije ovo prvi put da se srećemo sa smrću. Sve je to dio ovog posla. A opet, ova bolest i dalje nam je nepoznanica – kažu zaposleni.

Kad kažu da je najgore prošlo, uslijedi udarac

Kovid je podmukao i nepredvidiv, jednoglasni su u respiratornoj jedinici. I kada krene oporavak, kada sve ukaže na to da je najgore prošlo, uslijedi udarac. Svaku smrt dožive lično. Sa svakim izgubljenim životom ode i dio njih. Da li je sve učinjeno, pitaju se iako su svjesne da su nemoćne. Jer niko ne zna kako Kovid odlučuje koga će da poštedi. Pacijenti koji su, po svim parametrima, bili “otpisani” uspješno su se oporavljali. A opet, često se dešava da kada sve krene dobro, u nekoliko minuta uslijedi pogoršanje.

– Kao da nam ih neko otima iz ruku! Imamo sve, i opremu i lijekove i vrhunske ljekare, sestre, tehničare, a opet smo svi nemoćni. Gledaš im u oči, vidiš koliko su prestravljeni jer postaju svjesni šta se dešava. Vidiš kako život ističe iz tih očiju, nestaje. I kako se prepuštaju smrti. I pored svega što imamo i davanja posljednjeg atoma snage da im pomognemo da prežive, sve nam se svelo na to da im olakšamo poslednje trenutke. Toliko smo bespomoćni. Poražava nas i degradira trud i rad. Jeziv je to udar na psihu – ističu sestre.

Tugu zbog još jednog izgubljenog života nije moguće odbaciti sa korišćenim skafanderima, rukavicama, vizirima, maskama, nazuvicama. Lica umirućih prate ih i nakon smijene. Sve one imaju svoje porodice. Nečije su majke, kćerke, sestre, bake, unuke i supruge. I sve se trude da njihovi najbliži ne primijete očaj koji proživljavaju svakog dana. Za Sandru Pavlović vrijeme sa porodicom mjesecima unazad svodi se na unutrašnju borbu da niko od njih ne primijeti kakav joj je bio dan na poslu. Jer, njeno dijete je dočekalo kući svoju majku.

– Bilo joj je bolje. Razgovarale smo o djeci jer su sličnog uzrasta, o kolačima. Još joj kažem da požuri sa ozdravljenjem da naručim da mi napravi medenjake. Dolazim to jutro na posao, vidim krevet prazan. Obradujem se, pomislim da je prebačena na odeljenje. Koleginica odmahuje glavom. Sinoć kući, odem u kuhinju da pijem vodu i sjetim se da mi je prije nego što je preminuo jedan tražio vode. Stegne mi se grlo, ostavim čašu i sve gledam da moj mali sin ne uđe i vidi me uplakanu – priča Sandra.

Svjesna je porodica ove požrtvovane medicinske sestre gdje i šta radi. A opet, teško je objasniti nekome ko nikada nije vidio to što je Sandri i njenim koleginicama “normalan radni dan”. Ponekad jeste teško, ali kako ističe, njen posao ima toliko čari da ga ne bi menjala ni za šta na svijetu.

Radost joj pričinjavaju upravo izliječeni pacijenti, i svaki put kada ih sretne, podsjete je zašto je tu. Motivišu je da nastavi da pomaže nevoljnicima koje put dovede u respiratornu jedinicu šabačke bolnice:

– Idem ulicom, a u susret mi prilaze nepoznata lica, šire ruke, grle me. Pacijenti, izvukli se, ozdravili. Ili neki dan, čujem pjesmu o kojoj sam pričala sa pacijentima rodom iz Bosne. Bili su u teškom stanju i ja da ih malo oraspoložim počnem da pričam o sevdalinkama. Prošlo je neko vreme, kad čujem hodnikom odzvanja poznata pjesma. Jedan je ozdravio, prepoznao me i pustio na telefon. Kaže mi da sam mu davala snagu tokom lečenja. Koliko sam se isplakala, ovoga puta od sreće. To mi je dalo vjetar u leđa da ne posustajem …- kaže ona.

 

Izvor: Žena Blic