Fudbalski klub “Mladost” Gacko prošle godine proslavio je pola vijeka svoga postojanja, mnogo skromnije nego što je to bilo planirano, zbog korona virusa. Ova pošast otjerala je i ono malo vjernih gledalaca sa Gradskog stadiona, koji oni malo stariji i danas nazivaju “Stadion kod pilane “.

Nositi dres sa grbom ovog kluba, značio je samo jedno, čast i privilegiju, ali i zauzvrat dati od sebe najmanje 100 posto u datom trenutku. Ako ne i više. Sve je to bio dobar razlog da za naš portal govore , ljudi koji su ostavili dubok trag u klubu, Siniša – Sinko Zirojević i Ranko – Žika Gajić. Svi počeci su teški , tako je bio i onaj ’70- ih godina prošlog vijeka za najstariji gatački kolektiv.

Da je “bubamara” bila popularna i tada u ovom hercegovačkom gradiću, saglasni su naši sagovornici. “Krenuli smo sa, kako bi naš narod kazao ” gole podine”. Na samom početku, imali smo i infrastrukturni problem, koji je bio ispod svih kriterijuma. Odnosno, imali smo livadu i dva gola , bez svlačionica i svih pratećih objekata” počinje priču Zirojević.

No, naglašava da ih to nije nikako moglo spriječiti da odustanu od najvažnije sporedne stvari na svijetu. ” Presvlačili smo se , ovdje u centru grada, u brijačnici, kod “Azima brica” koji je takođe igrao fudbal sa nama. Tako presvučeni, u sportsku opremu išli smo ka stadionu”, dodaje ovaj veznjak prve generacije Mladosti, koji naglašava da su to bila teška vremena ali su uvijek našli neke moduse, kako bi digli nivo fudbala ali i sam klub. Problemi su bili svakodnevni i neminovni, kako prije tako i poslije utakmice.

“Poslije utakmice ,ponovo smo išli u brijačnicu u centru grada, jer nije bilo svlačionica, presvukli bi se u “civilnu” odjeću koju bi nosili i prali kući, naši roditelji, ručno, jer tada , niko od nas nije imao veš mašinu”, nagašava Zirojević.

No, pored infrastrukturnih, imali su i problem zato što nisu imali kvalitetnog trenera. Svoju prvu utakmicu , odigrali su protiv imenjaka iz Lištice ( današnji Široki Brijeg). Poraz Gačana, od 2-0, uz sportski gest gostiju koji su donijeli garnituru dresova , tada debitantu u najnižem rangu takmičenja. Koliko je bio težak taj period najbolje poznaju naši sagovornici. Ipak, nakon nepredvidljivih 70-ih godina prošlog vijeka , Mladost već 80-ih bilježi zapažene rezultate, kada prelazi iz Opštinske lige u viši rang takmičenja, odnosno Republičku ligu.

“Tada smo mi napravili jednu respektabilnu ekipu, bili smo izuzetno uigrani, igrali smo strašno dobar fudbal. Apsolutno nam je bilo svejedno da li igramo , kod kući ili na strani, postizali smo dobre rezultate”, naglašava Gajić.

On dočarava da su već tada stadioni bili mnogo bolji, da je urađen i ovaj današnji stadion uprave te sezone koja je bila uspješna za Mladost 79/80.

“Već tada , prevaziđena su vremena loših terena. Stadioni su bili ograđeni, uz svlačionice i sve ono što je bilo potrebno za odigravanje utakmica koje su plijenile pažnju publike. Stadioni su bili puni, porodično se pratio fudbal, jer je zaista taj sport privlačio istinske zaljubljenike , koji su to posmatrali sa velikom strašću”, rekao je Gajić, koji dodaje da su jedno vrijeme dok se stadion gradio svoje domaće mečeve igrali u Bileći, uz takođe veliku podršku sa tribina.

Davna vremena , dali su i velike suparnike , ali i sportske prijatelje. Iskra iz Stoca i Troglav iz Livna, svakako su bili ekipu sa kojim se nije lako izlazilo na kraj. Važan momenat, poručuju, jeste dolazak na klupu, pokojnog Staja Slijepčevića, koji je svoje fudbalsko znanje, stečeno u Slobodi iz Užica i Mariboru , prenio i na mlade gatačke fudbalere. Bilećki “Hercegovac” bio je svakako, najveći suparnik , ali i sportski prijatelj, na ” zelenom tepihu”.

“Najveći rivalitet bio je između nas i Hercegovca iz Bileće. To je bilo pozitivno rivalstvo, bez bilo kakvih ispada i ekscesa. Poslije utakmice, našli bi se i na trećem terenu/ polju. Najjednostavnije rečeno, zdravo rivalstvo”, nostalgično, kroz osmijeh prisjeća se Zirojević. Put “bubamari” u malom rudarskom gradiću, nije bio posut ružama. To najbolje znaju svjedoci ove fudbalske priče koja traje pola vijeka, kopačke sa dva , odnosno tri krampona na početku su bili svakodnevnica. Oba sagovornika, svojevremeno nastupali su i za FK ” Leotar”.

Žika Gajić kao prvoklasni napadač, nije mario za imena protivničkih odbrana, ni ko je to ” među stativama”.

“Leotar je veliki klub, tada Druga liga Jugoslavije, na gostovanja smo išli avionom , izuzev Bugojna i Hrasnice. Cijeli grad je živio za Leo. Ipak , kada podvučem crtu, prezadovoljan sam učinjenim, kako u Leotaru, tako i u Mladosti “ jasna je devetka koja je bila nerješiva enigma za mnoge odbrane . Obojicu, boli to što njihova Mladost , klub gdje su ponikli i napravili prve fudbalske korake , prolazi kroz teške dane.

Ipak, oni su optimisti, vjeruju , prevashodno da i dalje u Gacko ima mnogo kvalitetnih igrača. Naglašavaju da se akcenat mora staviti na gatačku omladinu.

 

 

MILOŠ VASILJEVIĆ

HP, januar 2021.