Na preplavljenom tržištu rada od velike je važnosti kakav ćete utisak ostaviti na razgovoru za posao. Međutim, i kandidati za posao, a i menadžeri ljudskih resursa, susreću se ponekad sa gotovo nevjerovatnim situacijama tokom intervjua za radno mjesto. Kada razgovor krene nepredviđenim tokom, od ključne važnosti je kako ćete reagovati.

Izdavač Li Balentajn se vrlo dobro sjeća svog razgovora za posao inženjera u Silicijumskoj dolini 80-ih godina prošlog vijeka. Razgovor sa direktorom firme, nekadašnjim vojnim licem iz Izraela, odvijao se u imrpovizovanoj kancelariji, priča Balentajn.

“Počeo je zemljotres, i to prilično ozbiljan. Sa svoje stolice sam mogao da vidim ljude u hodniku kako trče ka izlazu”, navodin on. Direktor, s druge strane, uopšte nije reagovao na zemljotres već je samo nastavio sa razgovorm.

“Potres je postajao sve jači, stvari su padale sa polica, a sve više i više ljudi je napuštalo zgradu. Pomislio sam da ako direktor može da istrpi cijelu situaciju, onda mogu i ja. Nastavili smo da razgovaramo sve dok nismo ostali posljednje dvije osobe u zgradi”, kaže Balentajn.

“Pola sata kasnije, ljudi su se vraćali u zgradi, a mi smo i dalje razgovarali. Na kraju su se svi vratili na svoja radna mjesta, a mi smo završili naš razgovor. Nekoliko dana kasnije, ponudio mi je posao i ja sam ga prihvatio. Nekako sam znao da će ishod biti zakav nakon cijele situacije sa zemljotresom”, tvrdi on.

Murli Ravi, s druge strane, opisuje nadrealno iskustvo jednog prijatelja koji je tražio saradnika za rad na njegovom novom filmu. Ravijev prijatelj, koji je osnivač i direktor kompanije koja je tražila radnika, bio je iznenađen kada je za jednim od kandidata za posao ušao i zlatni retriver koji je imao ogrlicu, ali ne i povodac.

“Naravno, bio je prilično iznenađen, ali se suočio sa situacijom. Intervju je počeo, pas se motao unaokolo, ali nije nikome smetao, jedno vrijeme je ležao ispod stola, a onda je izašao iz kancelarije kroz ista vrata na koja je išao”, priča Ravi.

Razgovor, međutim, još nije bio gotov. Ravijevom prijatelju se dopao kandiat i bio je spreman da ga zaposli, ali je morao da ga pita zašto je poveo psa sa sobom na razgovor.

“Odgovor kandidata je bio – ‘Moj pas? Mislio sam da je to Vaš pas! Želio sam da vam postavim potpuno isto pitanje. Ispostavilo se da je pas jednostavno bio u šetnji i da je iskoristio priliku da se ušunja kroz otvorena vrata”, kaže Ravi.

Interesantno je i iskustvo Sare Bazil koja je nakon 15 godina rada kao tipograf, morala da se ubrzano prilagodi promenama u svojoj profesiji. Znala je da je njeno umijeće kucanja ključno za načaženje novog posla, tako da prijavila za poziciju transkripcioniste lekarskih izvještaju. Na prvom razgovoru za posao u ljekarskoj ordinaciji, od nje je zatraženo da otkuca pismo.

“Probno pismo je imalo četiri pasusa i dali su mi pet minuta vremena. Završila sam pismo i počela sam ponovo da ga prekucavam kada sam primjetila da je menažderka nestala. Ponovo se pojavila sa još jednom osobom, i njih dvoje su stajali iza mene u tišini. Kada sam počela treći put da prekucavam pismo, opet je napustila prostorju i vratila se sa trećom osobom i svi oni su stajali i posmatrali me”, prisjeća se Sara.

Kada je vrijeme isteklo, Sara se okrenula i ugledala pet osoba koje su je posmatrale dok je kucala.

“Ispostavilo se da je menadžerka izvukla sve ljekare iz svojih ordinacija samo kako bi me posmatrali dok kucam. Dobila sam posao na licu mjesta”, navodi ona.

Dok je studirao zaštitu životne sredine, Sem Hulijat je nakratko razmatrao da se preorijentiše na advokaturu. Dobio je poziv na razgovor za posao u prestižnoj advokatskoj kancelariji.

“Tokom razgovora, žena sa kojom sam razgovarao je iščitavala moju biografiju, a onda je pocijepala i pitala me: ‘Kao nekome ko jasno brine o životnoj sredini, da li vam ovo smeta? Mi trošimo dosta papira i zaista nas nije briga za to'”, prisjeća se Sem koji je nakon toga odustao od ideje da postane advokat.

 

Izvor: BBC, Buka