Da se u našoj državi, ali i cijelom regionu politikom može baviti svako dokazali su nam u svim ovim godinama demokratije iza nas. U normalnim zemljama svijeta, onim nama “mrskim, zapadnjačkim” političari odgovorno stoje iza posla koji obavljaju, a obećanja data prije izbora predstavljaju “sveto slovo” njihovog mandata.

 

 

Prilikom jedne posjete Njemačkoj čuo sam istinitu priču o kandidatu za gradonačelnika malog gradića u Bavarskoj. On je u predizbornoj kampanji obećao gradsku rasvjetu za jedan kvart, a pošto je zasjeo u gradonačelničku fotelju ispostavilo se da u gradskoj kasi nema dovoljno sredstava, pa se našao u neobranom grožđu s obzirom na dato obećanje. Kao uspješan privrednik (u “normalnim” zemljama se politikom bave ljudi koji su nešto stvorili u životu, a ne skorojevići koji svoje životne potrebe i prohtjeve rješavaju tek kada zasjednu u udobnu fotelju) gradonačelnik se odlučio da obećanu rasvjetu finansira dijelom iz sopstvenih sredstava, jer obećanje je obećanje! Podigao je privatni kredit kod komercijalne banke i uradio obećano. Niko mu za to u domovini nije odao posebno priznanje, jer je samo uradio ono što je i obećao …

 

Elem, vratimo se mladima i naslovu ovog teksta. U Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini rapidno se povećava broj mladih ljudi koji se bave politikom, a na prste jedne ruke možete prebrojati one koji se tim poslom počinju baviti iz svojih ideala i želje da društvo u kojem žive učine boljim. Možda je teško mjenjati izopačenu svijest kolega političara, ali pogled na društvo u kome bi se bar našim potomcima obezbjedio minimum uslova da život žive u uslovima dostojnim čovjeka je rijedak kod mladih kadrova podjednako kao mogućnost da na safariju u Sahari sretnete polarnog medvjeda. Motivi za ulazak u politiku su rješavanje svoje (i eventualno porodične) egzistencije, zaposlenja, stambenog zbrinjavanja ili obnove voznog parka. Svjedoci smo svega ovoga kako na lokalnom, tako i na republičkom i državnom nivou, gdje mladi političari jako brzo zaboravljaju odakle su stigli tu gdje su stigli, ko su bili prije mandata i kako je to živiti život običnog smrtnika. Uglavnom se sve svodi na “dobar” posao, novi automobil, kredit za stan, zaposlenje nekog člana porodice ili bliskog partijskog druga. Odbacuje se život prije “života” i ulazi se u začarani krug laži i prevara. U politiku se stiže obično bez radnog iskustva i sa željom da se u što skorije vrijeme probije u prvi red jurišnika na stražnjicu stranačkog lidera. Cijena za koju se prodaju ideali (ako su ih ovi ljudi ikada i imali) je relativno mala. Rijetko ili nikada kod nas nisu zabilježeni slučajevi mladih ljudi u politici koji nisu bili spremni da ih plate.

 

Sve krene od želje da se “valorizuje” diploma i dođe do kakvog takvog posla, a završi se poprilično daleko. Cijena gutanja svih bljuvotina koje kao poslušni, glavom klimajući kadar, morate progutati ako želite da plivate u političkoj baruštini izuzetno je visoka – pod uslovom da živote mladih ljudi kod nas sagledate iz perspektive njihovih vršnjaka u razvijenim zemljama. Jasno je da je ovaj društveni trend svjesno kreiran od strane dugogodišnjih političkih elita koje decenijama opstaju na našoj političkoj sceni. Odavno je poznato da je sa siromašnim i obespravljenim pukom veoma lako upravljati i dovoditi ga u situaciju da se svakodnevno suočava samo sa manje lošim životnim izborima. Oni dobri i kvalitetni izbori odavno su rezervisani za uski krug ljudi. Da li u ovakvom stanju društva treba osuđivati mlade ljude koji svakodnevno dobijaju političke zadatke koji se svode na političko prepucavanje i “pljuvanje” na društvenim mrežama(po pravilu pod lažnim profilima), lijepljenje plakata “za cenat iznad” političkih konkurenata, do onih najprljavijih koji su rezervisani za dane vrhunca izbornih kampanja, a kojima smo svjedočili u godinama iza nas? Treba li zamjeriti mladim ljudima koji su odavno izgubili bilo kakvu viziju u budućnost vrijednu ulaganja njihovih roditelja u njihovo odrastanje, vaspitanje i školovanje? Da li treba osporavati mladima da svoj izbor svedu na golo zaokruživanje na izbornom listiću političke figure koja im je obećala “dati” posao koji bi im normalna država odavno obezbjedila u skladu sa njihovim obrazovanjem i radnim sposobnostima?

 

Varamo li se da je većina mladih upravo ovakva kako je gore opisano?

 

Svakako, ako zbrojimo naše mlade ljude koji danas koračaju “pločnicima Toronta” i ostalih gradova daleko odavde sa onima koji se kod nas još uvijek opiru “politički skrojenoj formuli života” dobićemo rezultat da je zasigurno više onih koji nisu željeli da svo svoje znanje i vještine smjeste u jednu partijsku knjižicu koja će im “otvoriti vrata raja”. Jasno je da su oni uhljebljeni po političkoj formuli mnogo grlatiji (iako, osim proboja do “pozadine” svojim stranačkih šefovima ni po čemu drugom u svom životu nisu poznati), ali previđamo često koliko su “otporaši” brojni, ali svakako tiši. Ovi ljudi koji nisu pristali da žive po matrici koju im je skrojilo društvo u kome žive i dan danas prave razliku i bude nadu da i na našim prostorima ima šanse za bolju budućnost. Ovo su ljudi o kojima svakodnevno možete čitati u pojedinim medijima da su sve zadivili svojim umjetničkim djelima, pronalascima, uspješnim poslovnim poduhvatima, karijerama u svjetskim korporacijama i raznim drugim dostignućima koja im nije predodredila sredina u kojoj žive. Oni su još uvijek oni koji prave razliku da nismo društvo koje se spustilo do nivoa homosapiensa.

 

I tako, dok jedni zadovoljno “mašu repom” pred svojim gospodarima zadovoljno čekajući “kosku” koju će partijski gazda baciti baš u njihovu njušku, drugi nastavljaju svoju borbu u surovom svijetu laži i prevara, svako na svoj način odolijevajući bujicama gluposti kojima ih zatrpavaju svakodnevno i koje im ne dozvoljavaju da život kreiraju po iole normalnim standardima.

 

Ovi drugi se politikom još uvijek ne bave, ali se postavlja pitanje do kada će to tako biti.

Koji je prag tolerancije svih nas, ostaje da pokaže vrijeme.

 

 

 

Hercegovina Promo, Bojan S. 

Karikatura: Tošo Borković, Večernje novosti