Piše: Janko Vujović

 

Oslo 2015.

– Safeta, daj isprži nam 2 jaja na oko i nasjeci malo one sudžuke što smo donijeli prošlog ljeta iz Zavidovića.

– Aj, pojedi to sine, pa idemo na arbajt, fali nam još malo do prvog miliona pa će babo da te oženi.

Mala opština u Republici Srpskoj, 2015.

– Ustoj, ljenivče jedan, opet si do kasno jutros natez’o Vučevića i Nurkića više koševa. Dokle to ide, imaš 30 godina, svakao jutro mi tražiš za kafe, tvoja generacija odavno svi rade, svi se poženili, eno Simov mali ko bi rek’o da ijedna hoće onog, a eno dvoje već napravio. Ej, im’o sam te u tvojim godinama?

-Tata, danas je utorak, a to znači da je Liga Šampiona i da igra Borusija. Ako danas ispoštuje Miktarijan i Gundogan, obećavam ti harem žena i unučadi za jedan serijal Mire Močević „Stop bijelog kugi“.

.

Tog jutra sam se ustao odma’ poslije šestog faula Lamarkusa Oldridža. Nije mi bilo ni do čega, sjeo sam sam i skuvao sebi kafu. Poslije par trenutaka pogledao sam kroz prozor i vidio da je padala neka prvaljava kiša taman k’o da se Goran Bare ispovraćao. Nebo je bilo crno kao finasijska konstrukcija FK Parme, dok se ptice i nisu oglašavale. Mislio sam prema svemu viđenom da će to biti jedan od „onih dana“ ali opet sam mu dao šansu barem još 3 sata da izvadi situaciju. Za jedno sat i po dolazi do mene djed i govori mi da prebacim na boks. Pod “boks” se podrazumjevalo sve ono gdje se učesnici biju, lome sebi vratove, zube, kosti, pljuju krv. Znači sve od oktagona do Pentagona takoreći. Djed je zaista volio boks, cijenio je stariju gardu, volio je Tajsona i nikom nije dao da naruši njegov imidž kada je Holifildu odgrizao uvo. I to je opravdao rečenicom “bilo je u žaru borbe”. Kasnijim odlaskom Tajsona, zavolio je braću Kličko, ali sve do trenutka kad je ispalo sranje u Ukrajini i onda ih je nazv’o „američkim govnima“ i onda mu je sasvim bilo svejedno ko boksuje. Poslije jedno sat vremena krvi i mesa reče mi da prebacim na “Srpsku” da gledamo Šešelja. Od svih političara, on je najviše volio Sloba. Slobo je bio sve ono šta je on htio – ponosna komunjara koja je kriva za sve i svja, ali dovoljno bolji od svih ostalih demokratskih govana sa nenormalnom inteligencijom prcanja svakog svjedoka optužbe, ali i potajni sahranjivač sudija u Hagu. Kad je Slobo umro, jedina satisfakcija zašto još uvijek prati Hag jeste Šešelj. Prebacišmo na RTRS kad tamo vijesti. Jedno 10 minuta klasičnog smaranja kao da gledamo bunarenje prosječne tekme JSL, sve do onog momenta kad na scenu ne stupi on.

Izađe lik sa cvikama, robenovske glave, građen kao produkt simbioze Brzog i Biljane Jevtić i poče da priča o razmišljanjima kako treba uvesti porez na neženje. U to se djed ustaje i odlazi ‘sujući Bogove što nema njegove emisije te ode. Ja ostajem i pratim lika šta priča. Uostalom, barata terminima „suficita, deficitia, rebalansa“ kao da su to prve riječi što je naučio. Slušam ga i mislim se; “fino li je mrtav osvanut”.Čak sam mu i zahvalan na svemu ispričanom. Da nije njega – ja ne bih znao o čemu da pišem.

Uostalom, ko smo mi da išta ser***. Imamo po 29 godina i zaista smo izgubljeni u vremenu i prostoru. Znači, kreće i na nas porez. Opaaaaaa. Ajde majstore, ajde majstore sad izbjegni ako smiješ. Mada, nejasno nam je kolika je visina poreza. Može li nam se uzeti kao olakšavajuća okolnost prema obračunu poreza ako smo friško izašli iz veze? Šta će oni što su se rastavili, kako se njima obračunava zatezna kamata? Možemo li i mi kao ugostiteljski radnici koji su tek otvorili kafiće, da stavimo natpis :“RADNJA U PRIPREMI“. Ili će nam slati inspekciju na vrata pa ko iz „prve bračne noći“ samo bez avetnog Todora :

“A nisi ženjen, a nisi ženjen“.

Zaista, ko god da je donio ovaj zakon ili ga donosi treba mu dati orden sa svim Krađorđevim mačevima i zvijezdama. Svijet se brine o južnom toku, krizi u Ukrajini, o ogrebotinama na autu, prekucanim šasijama a mi… Mi više nemamo šta da ponudimo. Zamislite, čovjek primi platu, neoženjen, a u listiću koji govori o njegovim primanjima piše slijedeće:

Pod tačkom odbici:

– cipele 40 KM

– neoženjen 100 KM

– sindikat 10 KM

– kredit 100 KM

Zamislite vi ove paradokse. Jednom tako prije par godina prisustvovah jednom razgovoru gdje lokalna čivija priča o sistemu zapošljavanja, kako je on sam odlučivao o tome da li zaposliti jednog neoženjenog lika ili lika sa troje djece. I naravno, on se opredjelio za ovog neženju jer kao kad mu da posao on će se oženiti. Kad sam saznao ime lika, mogu mu reći da se on već vjenčavao i razvodio, ali sa njemačkom bundesligom i španskom segundom. Taj ako ne oženi Venus Vilijams niko neće. Taman koliko je para stavio na nju kroz sve ove masters i grend slem turnire – mog’o je kupit harem Albanki. Ali, nije na nama da sudimo o prioritetima.

Samo mi nije jasno, kako žene neudavače ne pucaju po džepu? Ili to ne ulazi u ravnopravnost polova? Ili je muški lobi toliko loš da smo samo mi potpuni krivci ovo stanje. A ko nas j*** kad ni mi ne znamo prioritete.

Nego, ovo sam mislio da kažem. Ako su se već presvjetli mudraci tj. ekonomisti našeg sistema sjetili ovog epohalnog izuma, mogu misliti šta je slijedeće. Srećni ljudi imaju mogućnost da odrastu u zdravoj, uređenoj državi, zavše škole, zaposle se , kasnije se ožene, udaju, a nesrećni sinovi imaju tu čast da se rode u srećnoj državi, odrastu u nesrećnoj državi, završe skolu u nesrećnoj državi i zakači ih porez na neženje. I da paradosk bude veći porez ti naplati neudata žena. Pa ljudi moji, gdje je kamera, ‘dje da mašemo? Ovo je veći bezobrazluk nego izjava trenera Partizana i Zvezde kad im Neško Milovanović otkine bod.

Živili lavovi !