Mićo Ljubibratić (1839-1889) prvi je na srpski jezik preveo Kur’an, no taj prevod ne drže po kućama ni muslimani ni hrišćani našega jezika. Biografi nacionalisti, zbog te jedine njegove knjige, ne znaju gdje da ga smjeste: u političke velikosrbe, u mladobosance, u masone, u preteče crnorukaša. U Hercegovce ne žele.

U četvrtom poglavlju Flaubertova romana ‘Salammbô’ u kartaginsko jezero uplovljava lađa puna ljudi čije su kose češljane kao u sfinge, a svakome je na prsima istetoviran papagaj. To su tumači, cijela legija prevodilaca, lađa samo što ne potone pod tom težinom. Radnja romana je smještena u treće stoljeće prije naše ere, u vrijeme kad se ratni plaćenici iz barbarskih plemena bune što nisu isplaćeni, a branili su Kartaginu. Flaubert ne iznevjerava antička svjedočenja o ulozi prevodilaca u ratnim pohodima. Plinije (Naturalis historia, VI, 5) piše kako su Rimljani poslali 130 tumača u kavkaske krajeve, radi tumačenja za 300 onamošnjih jezika. Od Herodota (II, 164) znamo da su tumači bili jedan od sedam staleža u Egiptu, uz svećenike, ratnike, pastire, svinjare, trgovce i lađare. Neznani autor tvrdnje kako je prevođenje drugi po starosti zanat, možda je živio u svijetu iz egipatskih jezika. U tom se svijetu mogla vidjeti i drama zanata i njegove krajnosti, zagonetnost sfinge i brbljavost papagaja.

Mićo Ljubibratić (1839-1889) je naš primjer za dramu ratovanja i prevođenja. Kao ratnik doživio je teške poraze, kao prevodilac je zaboravljen i ostavljen za buduće neko pokoljenje. On je prvi na naš jezik preveo Kur’an, no taj prevod ne drže po kućama ni muslimani ni hrišćani našega jezika. Biografi nacionalisti, zbog te jedine njegove knjige, ne znaju gdje da ga smjeste: u političke velikosrbe, u mladobosance, u masone, u preteče crnorukaša. U Hercegovce ne žele. U jugoslovenskoj kulturi je jedva poznat. Tek po natuknica u dvama biografskim leksikonima, jednom austrijskom i jednom srpskom, te jedna u Enciklopediji Jugoslavije, ukazuju na njegovu ulogu u hercegovačkim ustancima u drugoj polovini 19. stoljeća, uz šturu napomenu da se bavio i prevodilačkim radom. Spominje se da je bio u prepisci i kontaktima sa Garibaldijem i Mazzinijem, ali se ne ukazuje na opseg tih kontakata kao ni na građu koja ih dokumentira. Od njegovih prevoda, u austrijskom leksikonu spominje se samo onaj Kur’ana, a u onome srpskom još se i tvrdi kako je, sa italijanskog i francuskog preveo ‘više drama koje su se izvodile u Narodnom pozorištu u Beogradu’, te kako je, s francuskoga, uz neku knjigu o Suvorovu, preveo i Kur’an. Osim Kur’ana, nijedan drugi prevod Ljubibratićev nije dobavljiv u bibliotekama na području nekadašnje Jugoslavije. Moglo bi biti da ih nikad nije ni bilo.

Ljubibratićev prevod Kur’ana izišao je 1895. u Beogradu (na knjizi stoji: Biograd), štampan ćirilicom u Državnoj štampariji Kraljevine Srbije, a o trošku Zadužbine Ilije Milosavljevića – Kolarca. Knjiga ima naslov Koran, a ispod naslova stoji: PREVEO MIĆO LJUBIBRATIĆ (HERCEGOVAC). Književniku i etnologu Milanu Đ. Milićeviću dugujemo svjedočanstvo (14. marta 1895) o zgodi s naslovnom stranicom. Koran je objavljen nakon smrti prevodiočeve, pa je izdavač kraj njegova imena stavio krstić, uobičajeni znak da je preminuo onaj kraj čijega imena stoji. Ovako piše Milićević: ‘Dođe mi Ljuba Stojanović i potseti me da je na Koranu izišao krst uz ime pok. Ljubibratića (prevodioca), i da će to biti skandal za muslimane a zgodna prilika za ispredanje protiv nas pravoslavnih. Te se jadu dosetih i nožićem krst istrah sav. Pisah Čumiću da i on navali da se na svim primercima to učini’.

Ljubibratić je bio prvi koji se kod nas ogriješio o davno učvršćenu zabranu prevođenja Knjige islamske vjere. Vijesti o dočeku njegova prevoda idu od prigušene simpatije do tvrdnje kako ‘nije svačiji poso Kuran prevesti’. Ovakav je sud izrečen najviše zbog toga što se u taj posao dao neko ko ne samo što nije musliman, nego je bio i ratnik protiv Osmanskog carstva, i to ne bilo kakav, već i ideolog i vojskovođa. Uprkos tome, ‘Carigradski glasnik’, stambolski list na srpskom jeziku, 21. novembra 1896. spominje prevodioca u vijesti s naslovom ‘Prevod Al- Kur’ana na srpski’, a list skadarskog vilajeta, javlja da ‘prevod Al-Kur’ana ne može drukčiji biti nego pogrešan, pošto se zna da čitave glave, kao i stihovi u njima imaju mnogobrojna značenja.’ Za tvrdi list ‘Hikjmet’ Ljubibratićev je rad ‘čorbine čorbe čorba’.

Ko je bio Mihajlo Mićo Ljubibratić, čiji je književni rad potpuno nepoznat, a u pedeset godina života načinio je prevodilački podvig, preveo Kur’an? Zna se da je rođen 1839. u Ljubovu kod Trebinja, da je završio talijansku klasičnu gimnaziju u Dubrovniku, da je ondje naučio i francuski, te da je potkraj ustanka 1857 – 1862. bio sekretar vođe ustanka Luke Vukalovića. Oskudne i nepouzdane natuknice tvrde kako od 1864. živi u Beogradu, te vodi tajne organizacije, te podređen je Garašaninu, te je pod velikim uticajem talijanskoga risorgimenta. Najuvjerljivija svjedočenja o Ljubibratiću za vrijeme Hercegovačkog ustanka su ona Koste Grujića, iz ljeta i jeseni 1875, na primjer ovo od 21. septembra: ‘Sve oko mene spava, samo sam ja budan, koje što me vaši jedu a koje iz dešperata, jer vidim da je ceo ustanak promašen. Crnogorci što su ovde, većina su samo za pljačku tu, bez ikakve discipline, gotovo kao i naši Hercegovci od kojih neki sa Turcima šuruju i rade protiv nas, drugi nemaju nikakve hrabrosti; a ono malo što je valjano bez ikakve (je) uredbe. Glavari ne može gore biti, centralne vlasti nema. Mići se svuda protiv radi a i on je sam siroma(h) klonuo i telom i duhom; jer i on je svu nadu izgubio u napredak naše stvari. Srbija se ne diže, Crna Gora ne sme, a mi sami nismo ništa kadri učiniti sa takovim ljudma. Odbori ništa ne valjaju i oni škode stvari. (H)leba se nema, ničega nema. Upravo cela je stvar propala.’

Austrijske vlasti će na Ljubibratića gledati blagonaklono sve dok ne počne pripreme za ustanak i u Bosni. Tada ga hapse, kod Imotskog, i 18. marta 1876. ga sprovode u konfinaciju, u Linz, pa u Graz, na godinu dana. To je ishod i podlosti i dvoličnosti knjaza Nikole (koji čak šalje okrutnog vojvodu Peka Pavlovića da napada Ljubibratića), te nezainteresiranosti Srbije za oslobođenje Hercegovine, na koje je Ljubibratić pozivao jednako i hrišćane i muslimane. Iz Graza će se vratiti u Beograd, odakle će krenuti u Hercegovačko-bokeljski ustanak 1882. Umro je 26. februara 1889. Grob mu je na Novom groblju u Beogradu.

O hrabrosti i stoicizmu Ljubibratićevu tokom Ustanka svjedočenja ima mnogo, ali vijesti o tome kad se dao u prevođenje Kur’ana, nema. Vjerovatno je za prevod koristio francusku verziju Alberta de Bibersteina Kasimirskog. Dok se ne pojavi neko s muslimanskim imenom te prevede barem nešto iz Biblije, Mićo Ljubibratić u našem jeziku neće imati druga. Danas, 120 godina po izlasku Ljubibratićeva Korana, može se reći da je on stilski jako lijep, da ga u čitljivosti drugi naši prevodi ne nadmašuju, te da ne može biti sumnje u to da je načinjen s najvećom ljubavlju. To što je melek prevodio sa anđeo, što je Bog negdje Gospod, a poslanik pak prorok, prevodiocu se ne može uzeti za zlo, jer u ono vrijeme naš jezik još nema potpuno izgrađenu kur’ansku terminologiju. Greške u Ljubibratićevu prevodu nisu veće od grešaka drugih prevodilaca Kur’ana njegova vremena. Na slijedeći prevod Kur’ana na naš jezik, onaj Ali Rize Karabega, čekalo se 43 godine, a pokazalo se da je on samo površna prerada Ljubibratićeva prevoda. I današnji naši prevodioci Kur’ana čine greške, a njihovi polemički tekstovi u Bosni i Hercegovini otkrivaju neke od njih kao ljude pune zavisti, pa biva neobjašnjivo kako takvi ikako mogu prevoditi tekst Kur’anske Objave. Ponekad netrpeljivost njihova ode dotle da čovjek pomisli kako i nije tačna ona tvrdnja da je prevođenje drugi po starosti zanat, već da je prvi.

 

Izvor: portalnovosti.com, piše: S.Gudžević