Prenosimo dio iz knjige “Stari hercegovački gradovi” H. Kreševljakovića i H. Kapičića, koji se odnosi na položaj i istorijske fakte u Ljubinju za vrijeme otomanske okupacije.

” Ljubinje se nalazilo na dosta važnom drumu koji je vodio u srednjem vijeku od Dubrovnika preko Slanog, Stoca i Mostara i dalje u Bosnu. Ovaj je put bio od važnosti i za turske vladavine. Na tom putu razvila se varošica (kasaba). Nešto
podataka o Ljubinj u imamo iz XVII vijeka. Francuz Kikle je prošao ovim drumom 1658. i veli za Ljubinje da je veliko i lijepo selo sa džamijom. Nekoliko godina kasnije (1656.) Evlija Čelebija je bio u Ljubinju i smatra ga ne selom, nego kasabom. Po Evliji, u Ljubinju je bilo sjedište vojvode hercegovačkog sandžaka, kadije, spahiskog ćehaje, janjičarskog serdara i ćatiba. On ne spominje palanke, jer je u njegovo vrijeme nije bilo. Za stanovnike Ljubinja Evlija veli da su doseljenici iz Novoga i da govore »bosanski i latinski«. Nije isključeno da je u doba Kandiskog rata bilo u Hercegovini mnogo bjegunaca iz Novoga.

Vjerovatno je da je potreba za utvrđivanjem ljubinjske palanke nastala u doba opštih nemira krajem XVII i početkom XVIII vijeka. Po Bašagiću, ljubinjska palanka je podignuta 1721. godine, a gradio ju je Osman-paša iz Trebinja. Kako je ljubinjska palanka pripadala pod komandu trebinjskih mirimirana, to je Osmanpaša dobio carsko naređenje 1725. godine da ima »iznova graditi tvrdu palanku u kasabi u Ljubinju«. Ne samo u vojničkom nego i u upravnom pogledu Ljubinje je pripadalo Trebinju. Od 1763. do 1766. u Ljubinju je bio muselim
Hasan-beg Resulbegović. Porodica Resulbegovića imala je u Ljubinju velike posjede i konake (saraje). Početkom XIX vijeka (1806.) prošao je kroz Ljubinje jedan francuski oficir koji je ukratko spomenuo ljubinjsku tvrđavu. Za nju veli da je opasana zidovima srednje debljine, manje nabijenim zemljom, a oblika je kvadratnog. Ljubinje je bilo sjedište ajana i kadije. Godine 1754. spominje se Mehmed ajan od Ljubinj a. Položaj ljubinjskog kadije je bio naročito cijenjen
zbog prihoda koje je dobijao od Dubrovčana za izdavanje raznih akata. Sredinom XVIII vijeka ljubinjskom kadiji pripadao je Konjic (Beligradžik).”

 

“Stari hercegovački gradovi” je knjiga Hamdije Kreševljakovića i Hamdije Kapičića o značajnijim hercegovcačkim utvrđenjima i kasabama za vrijeme turske okupacije. Hamdija Kreševljaković je bio jedan od najboljih poznavalaca prilika na Balkanu za vrijeme otomanske okupacije. Rođen 1890. godine nije spadao u red onih istoričara koji sami izvode teoretske zaključke iz datih podataka, pa nije ni upadao u zamku da podatke prilagođava unaprijed postavljenim teoretskim postavkama. On je znao da pomoću podataka nacrta dobru sliku, ali se nije upuštao u to da je sam interpretira.