Da li ste se nekada zapitali ko su asistenti u nastavi ili personalni asistenti, ko to može biti, koji je opis posla, plata?

Ili zašto ih je u Republici Srpskoj sve manje, pa brojni roditelji i danima nakon početka školske godine po društvenim mrežama traže asistenta -glavnu sponu između djeteta i učitelja.

Ista situacija je i sa predškolskim ustanovama.

Iako asistente zakon prepoznaje, propusti su brojni o čemu su nam više rekle naše sagovornice, nekadašnje personalne i pedagoške asistenatice.

Nina Budiša, danas profesorica specijalne edukacije i rehabilitacije, je tokom studiranja radila kao asistent u predškolskoj ustanovi, sa dvoje djece u različitom vremenskom periodu, ukupno oko godinu dana.

I Sofija D. iza sebe ima godinu dana rada kao asistent, a posao je napustila kada je dobila ponudu za rad u svojoj struci, kao profesor.

Miljana Prole ima naduži “staž”. Kao asistent u nastavi radila je tri godine, dvije sa učenicom u osnovnoškolskom obrazovanju i  godinu dana sa djevojčicom koja je uključena u predškolsku ustanovu, a posao je napustila prošle sedmice, zbog selidbe u drugu državu.

I kako nam kažu, sve priče o asistentima su slične njihovim- to je samo privremeno rješenje do posla u struci ili nekog bolje plaćenog. Zbog toga roditelji i djeca, nekada i više puta u toku jedne godine, ostaju “ni na nebu, ni na zemlji”, jer dijete treba da nastavi da ide u školu ili vrtić, a ne može.

PLATA I OBAVEZE

“Problematika astistenata u nastavi je višeslojna, prvenstveno zbog djelimične definisanosti opisa posla- nemamo konkretnu podjelu između personalnih i pedagoških asistenata. Nadalje, kvalifikacije za posao su srednja stručna sprema i dobra volja što je zaista nedovoljno za ovu vrstu posla. Iz perspektive profesora specijalne edukacije i rehabilitacije, asistenti u nastavi nerijetko rade baš ovaj posao za primanja koja su ispod minimalnih, neprijavljeni i bez zdravstvenog osiguranja, sa istim radnim vremenom kao i nastavno osoblje. Poziciju asistetna u nastavi treba podići na viši nivo, u svakom smislu te riječi, jer pored pomoći djeci u aktivnostima kretanja, higijene i hranjenja, vrlo često asistenti na sebe preuzimaju i obrazovanje djece, prilagođavajući nastavni plan i program njihovim mogućnostima”, priča za BUKU Nina Budiša. 

Sa rečenim se saže i Miljana Prole i dodaje da pored toga što su finasijske naknade male, iste nisu definisane zavisno od vremena koje asistenti provode u radu sa djecom. Tako je naknada za rad sa djetetom koje pohadja 1 razred i provodi 2 sata u školi ista kao i za dijete koje pohadja 9 razred i provodi 7 sati u školi. Kao nelogičnost ističe i činjenicu da se u zavisnosti od toga da li dijete izostaje sa nastave, asistentu odbija svaki izostanak, ukljucujući i zimski i proljetni raspust: “Naknada od 400 km je dovoljno niska, te da nema potrebe za naknadnim odbijanjima”, jasna je Prole.

NEMA EDUKACIJE, A ŠKOLE BEZ STRUČNIH LICA

Pored niskih primnja, rada koji se nigdje ne evidentira, sporna je i edukacija. Zapravo je i nema, te su prisutne varijacije, obzirom da zakonom nije definisano koji nivo stručne spreme je potrebno da ima lice angažovano na poziciji asistenta.

Takođe na području banjalučke opštine trenutno samo Osnovna škola “Aleksa Šantić” u okviru školskog kadra ima angažovano stručno lice za rad sa djecom, pa ukoliko posao asistenta obavlja osoba koja nije dovoljno kvalifikovana za rad sa djecom, a pojavi se problem u radu, asistent u banjalučkim školama nema stručnu osobu kojoj može da se obrati za pomoć.

Kako onda, kaže Sofija, da očekujemo da asistent riješi problem, jer nesporna je činjenica da ono što se nauči tokom studiranja nedovoljno za obavljanje posla asistenta, a postavlja se tek pitanje, kako je tek sa osobama koje  nisu ni studirale, odnosno, asistent moze da bude i osoba sa srednjom stručnom spremom, nevezanom za pedagogiju i školski sistem: “Edukacija asistenata je neophodna, jer asistent nije samo ,,tehnička podrška” djetetu, već i njegov psiholog, pedagog, pa u određenoj mjeri i učitelj, jer sam učitelj ili nastavnik u učionici nema dovoljno vremena da se posveti djetetu sa poteškoćama, jer ima opsežan plan i program za ostale učenike koji treba da ispuni. Samim tim, veliki dio posla je na asistentu, pa je zbog toga neophodno definisati i struku asistenta, kao i obezbijediti neophodnu edukaciju. Edukacija bi trebalo da se odnosi na sam pristup djetetu, pristup asistenta i djeteta ostalim učenicima u grupi, način rada sa djetetom koji podstiče njegove potencijale i omogućuje mu napredovanje, adekvatne sadržaje prilagođene tom djetetu i stvaranje uslova u kome će dijete moći ostvariti svoj pun potencijal”.

Nažalost, za posljedicu imamo da, po ko zna koji put, ispaštaju oni koji nisu krivi. Djeca i roditelji, koji se ionako svaki dan suočavaju sa velikim izazovima, a sada moraju tragati i za “inkluzijom” koje nema.

 

Izvor: Buka