Piše: Janko Vujović

 

Srijeda ujutru…

-Ćao, mi bi da rezervišemo sto za subotu veče?

-Nema stolova, sve rezervisano!

-(faca kao da si mu pobio cijelu familiju plus jednog pašenoga) Ali, kako… ?

-Šalim se, nismo još počeli sa rezervacijama, ali biće nešto

-Juu, dobro je, kako me presječe!

 

Poslije petka dolazi subota. Petkom najviše ima NBA utakmica tako da subotu olako dočekam. Mislim, nekad generalno sam je volio, prvenstveno radi „Engleza i njihovih liga“, pa onda radi subotnjeg ludila koje nastupa.

Ali, subota je za mene imala veću draž kad u 6 ujutru stisneš šaku. Tada me boli briga za sve. Ionako nenaspavan neću više da spavam, a to znači da je Oldridž dao svojih 26 poena, da je Kari odavno zaokružen – manje, jer se desio „blowout“ i da s mirom možeš dočekati subotu. Subota, za nas Trebinjce ima specifičan značaj. Čak i veći značaj nego svaki 15. datum u mjesecu. Prvenstveno radi toga što subota u mjesecu imaju četiri – a 15. je jedan i traje samo 5 dana. Kod sretnih traje malo duže – čak 7 dana.

Subota kao oreol trebinjskog društva ima kultni status. Suboti se obraduju penzioneri, mlado, staro, sisato, guzato, debelo, mršavo, oni sa parama, oni bez para, u kreditima, bez kredita, jer… subota je to! Sjećam se jednom da sam se obradovao suboti kao niko do tada. Ni sam ne znam zašto .Tada sam shvatio da je to isti onaj osjećaj kao kod prosječnog penzionera, navijača Leotara kad je čuo da se drugi put Nenad Stojanović Purke vratio u Leotar. Tačno sam ubjeđen da bi Kosovski boj ili drugi svjetski rat bili odgođeni da su padali u subotu.

Zamislite da je car Lazar rekao Muratu :“Kenjac ti izlazio na megdan, ostavili smo sto u lokalnom kafiću, moramo doći do 21 i 30 ili ga daju nekome ko dođe do tad’ “.

A Murat da odgovori: “Šta ste pi***, završićemo valjda do 20 h“.

A nije sve tako crno. Mada, evo skoro ovo sve do sada napisano nema veze sa naslovom, ali ja jednostavno moram nekad da *****. Nemojte da mi zamjerite.

Mi prema našem gradu izražavamo jak lokalpatriotizam. Da ne bude da se ja nešto pravim fin i ja sam stoka pijana subotom kad izađem isto kao i vi, ali barem i u tom trenutku ludila ne pada mi na pamet da se zalijećem na punu kantu smeća i šutiram je kao MMA borac protivnika na zemlji. Nema potrebe! Mi smo zaista šampioni. Nema kante koja subotom ne doživi nokdaun, bude nabijana volejem, istim ili sličnim onim volejem kojim je Zidan riješio meč „Lige šampiona“ protiv Leverkuzena. A i majstori smo male nužde. Nema ama baš mjesta gdje se mi ne možemo pop*****. Od muzeja do hotela Leotar. To su nam nekako najbolje strateške tačke, tako da sam prije godinu dana htio da napišem kulturnu kolumnu “K***** na muzej ” – ali sam odustao jer se previše ljudi ljuti. U slijedećih nekoliko rečenica biće opisani „ trebinjski klaberi“ i njihov izlazak u noćni život ovog našeg izvikanog turističkog grada:

Stalni klaberi – i da se desi smak svijeta i da Čedomir Jovanović pobjedi na izborima, i da se stvori unitarna BiH, ma kakvi – oni moraju izaći. Oni uvijek izlaze u isti kafić i onda se iz istog premještaju u druge. Znaju sve u lokalima od gazde do konobara, uvijek isti sto, uvijek iste cure muvaju i njima je “vrh”. Košulja iz Njujorker-a neizostavan je dio njihovog subotnjeg stajlinga.

Elita – ovdje bih se malo zadržao kod ovih glava, tj. da se izvrši mala podjela ove grupacije

  1. Zajebana elita – zajebani momci, ozbiljna se pića piju, zove se svakome tura, naručuju pjesme… Nezvanični tvorci tuča 20 na 1 kada im random klaber koji vozi golfa 2 mazne ribu ispred nosa, jer ima „ф20“ u gaćama. Rasponzaju se po crnim košuljama na kojima se nalazi po koji zmaj.
  2. Kvazi elita – nesretnici koji su umislisli da su elita, piju skupocjena pića i jedva imaju da plate. Bune se uvijek da ih je konobar “zakinuo”

Prekaljeni klaberi – oni se prvo napiju u kafani gdje je sve po 1 KM. Nikad nemaju stola, uvijek se prišlepaju nekom i sa minimalno para obiđu sve kafane po gradu.

Standardni sto žena – uvijek isto, uvijek su “principjelno” obučene, uvijek u istom sastavu, niko im ne prilazi. Kasnije baju na momke zašto im ne prilaze …

Standardni sto muškaraca – isto kao za gore pomenute, samo u muškom rodu. Inače, nemaju nikakav kontakt sa gore opisanim

Klaberi zvani „možemo li samo ostaviti piće“ – najnepoželjniji likovi u klubovima

“Zdravi” klaberi – pod ovim pojmom podrazumjevaju se korisnici teretana, koji su u srednjoj školi bili oslobođeni fizičkog, a u 23. osjetili draži željeza, tegova, kreatina, efedrina i ostalih p. materinih. Nije im lijeno proći kroz sve gradske klubove. Raspoznaju se po bodi kratkim majicama, imaju stav kao da nose kofere, hodaju kao da su sa konja sišli i piju “Bravo” višnju.

Suicidni klaberi – ona vrsta ljudi koja zakasni da uđe u klub ili im obezbjeđenje ne da da uđu. Spremni su da plaču, davaju guzice, pozivaju se na roditelje, na stranku, na državne firme i na inspekcije. Ako ih ne puste isti momenat spremni su da čekaju do iznemoglosti samo da uđu.

Klaberke zvane “Krug” – „Možemo li ući?“ -Ne možete, sve je puno“ – Kuko pusti nas, samo ćemo jedan krug proći pa ćemo izaći“

Studenti klaberi – nosioci tog duha kroz ovaj grad. Prisutni su za svako crveno slovo, Novu godinu i Božić… Oni znaju kako se treba ponašati, oni imaju u svakom klubu sto, oni znaju svakog gazdu, svakom se obraćaju sa „tebra“. Jednostavno, znaju znanje. Prospiaju dumine kako ih ovaj grad smara, kako je ovo selendra za ono gdje oni studiraju.

Rok klaberi – do 3. srednje zastupljeni u svim rok i pank stvarima. Kad je vidio da je đavo odnio šalu – “Jelen” majice zamjene crnim košuljama i uživaju u hitovima „Ti moje zlato“. Takoreći, klaberi preletači.

I evo, dođosmo do kraja. Možda sam nekog izostavio, možda sam i zaboravio, ali nemojte se ljutiti. Ipak smo mi još “sitni” klaberi, ne znamo mi još ništa šta nas sve čeka.

Što bi divno jednom jedan moj divni poznanik rek’o :“Kad se Janko nagemišta, ne može mu niko ništa.