(kuc-kuc)

– Izvolite, šta ste trebali?

– Pa, ovaj kako da kažem, ovaj… khm, hm

– Recite slobodno?

– Mene su igrači poslali da pitam kada će da nam budu plate

– E ovako, mi smo Vojvodini prodali Adjurua, Vojvodina Aleksića Đenovi, Đenova Milita Interu, tebi bi prijatelju najbolje bilo da vidiš sa Moratijem kada će pare …

*****

Mi smo kao narod skoro sve gubili. Gubili smo zemlju, gubili smo ljubavi, gubili smo obraze, ali još uvijek slavu nismo izgubili. Da li će doći dan kada ćemo i to izgubiti vidićemo, ali za sada se dobro držimo. Ne znam kako je to kod naše pravoslavne braće Rusa i uvijek neugodnih Grka, ali mi se još uvijek držimo i trudimo se da to održimo još uvijek na visokom nivou, što kroz prestiž sa komšijama, što u tradicionalnom svetiteljskom duhu.

Slava i slavski običaji po nekim informacijama datiraju od samog postanka našeg naroda i opstala je uprkos svim nedaćama.Tačno po nekom proračunu smo po 50 godina u miru slave slavili. Ostalo, jbg ratovali smo – ali se slavilo. Ne postoji nijedna elementarna nepogoda, nijedan genocid koji bi spriječio prosječnog srpskog domaćina da ne slavi svoga sveca. Doduše jes’ malo komunizam tu zajeb’o stvari, te su slike Svetog Nikole, Jovana i ostlaih zamjenjene slikama Staljina i Tita da bi na zidu na kraju ostao samo Tito do svoje smrti, ali čim su dotičnog spustili u zemlju, vadi opet ikone. Međutim, i taj komunizam je zaista bio sjajna stvar. Dao nam je priliku da zaista pokažemo da smo u istom momentu i govna i pokajnici. Prema priči jednog djeda koji je robijao na Golom otoku, on tačno zna koji je lik utjeriv’o koze i ovce u Crkvu da bi 30 godina kasnije tog istog lika vidio na liturgiji u prvim redovima. Jbg, ne može se na onaj svijet sa partijskom knjižicom, nema druga Tite već Svetog Petra – pa red je malo za svoju dušu da se potrudiš na jedan fini način. Opet da kažem , nismo tu da ser***, nego da objasnimo suštinske tipove gosti na slavama.

Prirpema za slavu je svaka ista. Donose se stolovi i klupe od komšija, kreči se kuća (k’o da će meso na zidu da služe, ma ajtebogavam), “ruska” se pravi sa suviše emocija, baklava se donosi iz tazbine, demonstrativno se kolač ( ako se to uopšte zove kolač – „šape“)  izbacuju sa menija, jer kad je gost uzme moraš usisivačem ići za njim, meza… Pečenje i meso se kida sa jačim emocijama nego što su emocije Bajage ispoljene prilikom pjevanja numere „ Otkada tebe volim“. Jer, normalno trpeza mora da bude puna tih dana – pa taman se nemalo “za kafe”, ali trpeza mora da bude puna. Iako će se za tom istom trpezom raspravljati o Bogu, ratu, Crkvi, kreditima u švajcarcima, Mijatovoj prečki, o paraleli između Ivana Ljube i Zmaja od Šipova, Putinovim novim tenkovima i da li je grdna muva na meso bila udarila prošle ili ove godine. Mada, generalno ja prednost dajem gostima na sami dan slave, mada znaju zablistati i gosti „uoči“ Slave. Krenimo redom:

*Brojač – rijetka ali zastupljena vrsta. Najčešće su to žene, koje ispod stola gurkaju svoje muževe i pokazuju koliko je ko pojeo i popio na slavi.

*Tazbina – u 90 % slučajeva prisutni su svi. I “uoči” Slave i na dan Slave. Moraš hvaliti baklavu, jer su je oni donijeli. Znaju iznenaditi sa šupljom, a Boga mi znaju i presr*** sa istom šupljom.

*Muto – prisutna vrsta. Inače, uvijek dolazi sa roditeljima na Slavu pa je njegovo mutavljenje neprimjetno. Sada, došao je sam, i jbg-a, upada u oko. Ni u jednu temu se ne uklapa – ni u sport, ni u politiku, zna nešto oko rijalitija, ali je potpuno nebitan. Pije negazirani sok i pojede po komad čajne i malo pečenja sa rebara.

*Lola – stara škola slavskog gosta. Na Slavu obuče najbolje odijelo, povede ženu, nabacuje se drugoj ženi preko puta njega k’o Žika Pavlović, čačka domaćinovu tazbinu i punicu, jednom riječju veseljak čovjek. Voli da je izagašen TV na slavi.

*Neiskusni – jbg, ima i takvih gosti. Nije on loš lik, jednostavno, uvijek je gurnut da sjedi između Lole i Muta, pa i sam pravi viška poteza. Svidi se svakome na prvih par minuta, isto k’o “Šok” žvaka, pa kasnije za 10 sekundi izgubi svoje desjtvo. Karakteristike njegove su da jede samo trapist i čajnu.

*Zabavljač – njega svi vole. Jednostavno voli zapjevati, voli bacati šale na svoj ali i na tuđi račun – jednostavno zna mali znanje… I ako popije “Boga oca” i ako ne zna pjesmu do kraja i ako kad ode u wc upropasti dasku na šolji, jednostavno njemu je sve oprošteno.

*Potencijalni zet/snajka – fino li je mrtav osvanut pa da te negdje oko 10 ujutru nađu, nego ovoj vrsti gosti kada debituju na Slavi u tuđoj kući. E, ne vala majci Božijoj, nema šanse da se izvuku bez značajne doze crvenila. Niti smiju sok naručiti niti bocu-bocu. Jednostavno, okruženi su pogledima k’o da nisu gosti već predmet rasprave. U tim pogledima, kad se malo opuste obraća im se Lola, inače ovo se odnosi na zeta i govori: “Sinovac, da ti ja kažem nikad se ne ženi iz (pa kaže mjesto iz kog je njegova žena) jer ćeš najeb*** gore nego ja.”

*Dalji stric ili tetak – čudna vrsta. Nikad prije nisu došli, nego eto baš sad jer eto udarila im nostalgija pa da vide kako je to. Obično dolaze iz unutrašnjosti Srbije i obraćaju se svom bratiću pred cijelim stolom i svim ljudima:“Ej mali, je l’ga šiljiš?” I onako šeretski u maniru Arapa iz Emirata daje malom 10 evra da kupi sebi čokoladu. Inače, taj mali ima 34 godine.

*Udav – najzastupljenija vrsta. E taj misli da sve zna. On zna zašto je Mijat pogodio prečku, on zna zašto Duborvnik nismo uzeli, on zna i koji je tender namješten, jednostavno on sve zna. Ocjenjuje pečenje, kaže da valja ali bolje u njega, slaba vatra bila oko rebara, jednostavno udavi orahe u baklavu koliko se** tokom cijelog dana.

I šta još možemo poželit’?

-Da nam rodi žito. Jer žito nama treba, da narod ima ‘ljeba.

Ajd, u slavu Božiju, đe ove tu i dogodine, oj oj oj …

 

Piše: Janko Vujović

HP, maj 2015.