Mjesec novembar obojen je ljubičastom bojom, jer je posvećen prijevremeno rođenim bebama, a 17. novembra obilježava se Međunarodni dan prijevremeno rođene djece.

Marijana Đumić, majka je prijevremeno rođene bebe koja živi i radi u Bosanskom Petrovcu, a članica je i Udruženja roditelja prijevremeno rođene djece u Republici Srpskoj “Mrvice”.

Za nju kažu da je nevjerovatna osoba, čije vrline mogu samo da opisuju majku prijevremeno rođenog djeteta, smjela, hrabra, inspirativna i sa uvijek prisutnim pozitivnim duhom.

Osoba koja uvijek istinski razumije sve najdublje misli i osjećaje, te se uvijek trudi da nam dokaže smo dovoljno jaki da ne odustanemo od borbe za ono čemu težimo, ukoliko se loše okolnosti nađu pred nama.

Marijana je osoba zadužena za osmišljavanje i vizualno oblikovanje svih publikacija koje rade Mrvice, te idejni stvaralac mota ovogodišnje kampanje „Udahni život“. Majka je mrvičastog heroja Rade, rođenog sa svega 550 grama i danas zdravog dječaka od dvije godine, sa divnim osmijehom koji je naslijedio od svoje hrabre majke.

Sa Marijanom smo za portal BUKA otvoreno razgovarali o svemu što joj se desilo kada je prijevremeno rodila bebu, o problemima sa kojima se suočavala i drugim temama.

Marijana, majka ste prijevremeno rođene bebe i članica Udruženja Mrvice. Možete li se prisjetiti kako je došlo do prijevremeno rođenja Vašeg djeteta, kako ste tu situaciju podnijeli? Kada se to desilo?

Sasvim iznenada, iz uredne i normalne trudnoće, dobila sam jako visok pritisak i završila na odjeljenju patologije na UKC Banja Luka. U roku od tri dana moj sin je već bio rođen. Nisam se na to pripremala, nisam imala rizičnu trudnoću, sve me je zateklo nespremnu. Jedino što sam znala dok sam bila na patologiji je da srce moje bebe kuca i da je još živa. Rečeno mi je da je manja od 400g i da neće preživjeti ako se rodi, a sa druge strane u stomaku ne bi preživjela više ni jedan dan.  U ponedeljak 30.03.2015. godine rođen je moj sin Rade, carskim rezom, sa samo 550 grama u 27. nedelji. Dočekale su ga sigurne ruke doktorice Veroslave Milošević, uvijek sam zamišljala kako je prvo vidio njeno toplo nasmijano lice i da je zato odlučio da živi – blesavo, znam, ali osjećaj za stvarnost mi je izmicao.

 

Foto: Marijana Đumić

 

Vaša beba je rođena sa 550 grama, kako je izgledala borba Vaše mrvice i koliko je ona dugo trajala?

Borba je bila teška i dugotrajna, 100 dana je Rade proveo na odjeljenju intenzivne njege na UKC Banja Luka. Prvi dani su bili najteži, naravno, ali svi su bili teški, svaki dan je bio borba, prvih sedamdeset dana je bilo pitanje života, svakih par sati sam išla i mislila hoću li ga zateći u inkubatoru, krize su bile stalne, iz jedne u drugu i tako u krug. Vrhunac je bio kada je 60. dan dobio neonatalne konvulzije, tada sam u očima doktorice Milošević vidjela bezizlazni strah i to me je slomilo. Dijagnoze su se nizale, a on se borio, protiv svake, malo tijelo sa hiljadu cjevčica, ljutko koji nije dao da ga diraju, koji je svako malo zamirao, sa kojim je svaka noć bila borba, a to najbolje znaju doktori i sestre koji su bili dežurni, sa njim nije bilo odmora.
U kojem porodilištu ste se porodili i gdje ste bili sa bebom. Kakvi su bili uslovi u porodilištu, imajući u vidu da se o ovoj temi često priča kod nas?
Porodila sam se u porodilištu UKC Banja Luka. Beba je odmah prebačena na intenzivnu njegu, a ja na odjel babinjare, gdje su ležale i ostale majke. Vrijeme koje sam provodila sa bebom bilo je kratko i ograničeno, četiri puta dnevno po pola sata, u tih pola sata ulazi  izdajanje mlijeka što skraćuje vrijeme maženja i držanja za rukice. Ja nisam imala problema sa uslovima na odjelu babinjare, toalet i tuševi su neuslovni i nemoguće ih je dezinfikovati jer su oronuli i to je bio moj najveći problem, bojala sam se da ne zakačim neku bakteriju i prenesem je bebi, higijena majke mora da bude na najvišem nivou. Dešavalo se da nema paracetamola, da nema čistih čaršafa, da se sestre snalaze kako znaju i umiju…mnogo stvari treba promijeniti da bi se moglo reći da su uslovi relativno dobri, ali većina majki je skoncentrisana na djecu, a babinjare su samo krevet u kome čekaš da vrijeme prođe, da beba poraste i da idete zajedno kući.
Šta je za Vas u cijeloj ovoj situaciji bilo najteže? Kako ste se borili sa tim?
Najteži je bio osjećaj nemoći, kada su vam ruke vezane i ne možete učiniti ništa, a želite, jako želite. Najteži je bio prvi dan kada mi nije dozvoljeno da dodirnem bebu – poznato je da majčin dodir ima pozitivan učinak na dijete – kada je bilo pitanje sata kada će prestati da diše, mislila sam da mi je uskraćena jedina šansa da ga utješim, da se osjeti voljeno i željeno, da sljedeću moju posjetu nece doživjeti… ali jeste, sačekao me je i kada smo se tada uhvatili za rukice  više se nismo puštali. Najteže je bilo kada su mi rekli da će biti pravo čudo ako preživi i da je šansa u procentima minimalna…ja sam tada odlučila da vjerujem u čuda, ako svako ima pravo da se jednom uvjeri u čudo, neka ovo bude moje. Najteže je bilo ostaviti trogodišnje dijete kod kuće, svaki atom je želio da je zagrili i kaže joj da je mama nije ostavila zbog druge bebe i da će se brzo vratiti. Najteže je bilo kada sam četrdeseti dan izgubila mlijeko, taj osjećaj da ni to malo više ne možeš da doprineseš, suočiš se sama sa sobom i svojim neuspjehom što si svom čedu uskratio ono što je za njega najpotrebnije. Najteže je bilo kada vam kažu da ste mladi i da će biti još djece, a vi ne želite drugu djecu, nego to jedno malo koje se lavovski bori da ono bude vaše voljeno dijete. Najteže je bilo kada su druge bebe gubile bitku, a njihove majke prazne duše tumarale hodnicima. Sve je bilo najteže.

 

Foto: Prvi zagrljaj

 

Koliko je u ovoj situaciji važna podrška okoline i bliskih ljudi? Ko je Vama najviše pomogao da se izborite sa cjelokupnom situacijom?
Jako je važna podrška. Ja sam iza sebe imala čitavu hordu ljudi i hvala Bogu na tome. Najveća podrška i stalni izvor snage bio je moj suprug, njegov zagrljaj bio je moje utočište. Nezamjenjiva podrška bili su naši roditelji i sestre, oni su bdjeli nad Radinim životom. Moram da spomenem tetke koje su kao moje druge majke, svakodnevno su zvale i dolazile, brinule se da nisam gladna  i usamljena, zatim naši stričevi i strine, sve naše braća i sestre sa svojim porodicama, naši prijatelji, kume i kumovi, komšije i razni naši bliski ljudi sa svih strana svijeta, slali su jednu ogromnu podršku i ta ujedinjena energija nam je dala krila. I moja vječita inspiracija, Lara, naša ćerka.
Da li je sa Vama u bolnici bilo žena u istoj situaciji, koliko ste jedna drugoj bili podrška?
Mene je u sobi na babinjarama dočekala Maja, ima svakakvih žena različitih karaktera i ne pašemo svi jedni drugima, ali ako je viša sila imala plan kako da me ostavi pri zdravoj pameti, Maja je bila taj plan. Srodna duša, prijatelj za ragovor, vrijeme sa njom je letjelo, kada bih zamislila prijateljicu kakva treba da bude, to bi bila Maja. Bilo je dosta majki i uglavnom smo se držale zajedno, dijelile svoje strahove i suze, ali i smijeh, u tom krugu stalnih uspona i padova zajedno smo se smijali i plakali. Bila je tu i jedna Biljana i Dejana, dvije Jelene, Danka, Ljilja, Alma, Stefani, Amela, Dušica…i mnoge druge. Drage žene, hvala vam do neba!

Kako ste došli u kontakt sa Udruženjem Mrvice, koja je Vaša uloga u Udruženju?
Kada sam otišla kući, obećala sam ženama da ćemo ostati u kontaktu i da ću napraviti Facebook grupu samo za nas, da se čujemo i da i ubuduće budemo jedan drugoj podrška. Znala sam da nas, kada odemo kući, čeka nova borba, kada ostanemo sami sa bebom, bez aparata, bez doktora i sestara, sa svim svojim strahovima. Htjela sam da odrastanje naše djece dijelimo i napravila sam Facebook grupu Mrvice. U mrvicama su nam se pridružili i drugi roditelji koji su svoje bitke već izvojevali, ali dolazile su i nove majke koje su tek počinjale borbu i tako je grupa rasla. U nekom momentu pokrenuta je priča o udruženju, a kako ja nisam iz Banjaluke, meni je to bilo nemoguće izvesti, ali žene su skupile energiju i pokrenule proces, uskoro je napisan statut, predati papiri, Mrvice su postale udruženje, mojoj sreći nije bilo kraja. Ja sam jedan od osnivača i član upravnog odbora. Hoću da pohvalim one koji u ovom projektu nisu odustali i koji se svakodnevno maksimalno daju da Mrvice funkcionišu kako treba, hvala vam na vašem nesebičnom radu i svakodnevnom požrtvovanju.

 

Foto: Sedamdeset peti dan bolnice

 

Kada su u pitanju prijevremeno rođene bebe, šta bi se, po Vašem mišljenju, trebalo uraditi da se situacija popravi, da majkama i bebama bude lakše, da lakše prođu kroz ovaj težak period?

 

Puno toga može da se uradi, oni koji misle da ne mogu, da nisu stručni, da ne znaju, da nemaju vremena, varaju se. Svako od nas može da doprinese. Mrvice se svakodnevno trude da majkama i bebama bude lakše. Trudimo se da podignemo svijest o prijevremenom rođenju, da bi zajednica prepoznala ovaj problem i pomogla nam. Na našim neonatološkim odjeljenjima nedostaje dosta medicinske opreme koja je skupa i za koju je potrebno skupiti sredstva i iz tog razloga smo u pipremi naše sljedeće akcije pod nazivom “UDAHNI ŽIVOT”, a koja će imati za cilj prikupljanje sredstava za kupovinu medicinske opreme. Mrvice su već obezbijedile stručnu psihološku podršku majkama koje se trenutno nalaze na UKC, to smo prepoznali kao jedan od većih nedostataka dok je trajala naša borba. U toku je opremanje prostorija u kojima majke izdajaju mlijeko, a koje su bile neuslovne i zapuštene. Na odjeljenjima na kojima leže naše bebe nedostaje svega i svačega, a stopa preživljavanja prematurusa je na evropskom nivou, to samo govori koliko su stručni naši doktori, to govori o entuzijastima i istinskim borcima za ljudske živote.
Kako danas izgleda Vaš život sa Vašim djetetom? Čemu se najviše radujete?

 

Nakon izlaska iz bonice, znali smo da naša borba nije gotova, slijedile su redovne kontrole kod neonatologa, neurologa, oftamologa, pulmologa, nutricioniste, fizijatra, psihologa, logopeda, svi pregledi i detaljno praćenje rasta i razvoja djetata od strane stručnih lica. Odmah smo upućeni u Zotović na pregled fizijatra, gdje su nas uveli u fizikalnu terapiju. Mnogo smo dana proveli u Zotoviću, a van Zotovića radili smo vježbe tri-četiri puta na dan, a nekad i više. Mogu slobodno da kažema da je moje dijete prohodalao zahvaljujući vježbama, odmah sam na njemu prepoznala pozitivan učinak terapije i to mi je dalo snagu da radim još više. Danas Rade ima dvije i po godine, hoda, priča, smije se, svađa se sa sestrom. On je jedno veselo dijete, naša maza, voljen i čuvan od svih nas. Sve smo dijagnoze prevazišli, jednu po jednu, motorički i mentalno ne zaostaje za vršnjacima, živimo normalno ali oprezno, svaku promjenu detaljno ispitujemo. Radujemo se svakom novom danu sa njim i stotine ožiljaka na njegovom tijelu nosimo ponosno.

 

 

Izvor: Buka