Padrino radio nastavlja uspješnu saradnju sa Turističkom agencijom Lux travel. 

Protekli vikend bio je rezervisan za još jedno divno putovanje sa ovom turističkom agencijom, a imali smo priliku da posjetimo čudotvorne manastire Tumane, Nimnik, Rakovicu, Hram Svetog Save na Vračaru, kao i Golubačku tvrđavu.

Na samom početku, naglasićemo odličnu organizaciju, ljubaznost i profesionalnost zaposlenih u ovoj agenciji, zbog čega prelazak četverocifrenog broja kilometara u roku od tri dana nije teško pao ni najstarijim putnicima.

Na putovanje, na kome smo obišli jedne od najvećih pravoslavnih svetinja Srbije, krenuli smo u petak veče, u 21 čas, a na prvo odredište stigli smo već oko 7 časova ujutro.

Čudotvorni manastir Tumane, nadaleko poznato mjesto gdje slijepi progledaju, nerotkinje dobijaju decu, a bolesni se izliječe, za većinu putnika bio je glavni razlog zbog čega su se zaputili baš na ovaj put. A želja za posjetom ovog mjesta i ne treba da čudi, jer ga godišnje obiđe preko milion vjernika.

U ogromnu posjećenost i sami smo se uvjerili, čekavši oko dva časa kako bi ušli u manastir i poklonili se svetinjama, a malo manje od toga i pri obilasku suvenirnice i ljekovitog  izvora. A da je vrijedilo, vrijedilo je, i to svaki pređeni kilometar ovog dugog puta, jer pri dolasku na ovo mjesto vlada poseban osjećaj koji se ljudima sa naših prostora može opisati kao sličan onome koji imate pri posjeti velikoj svetinji koja se nalazi u našoj blizini, manastiru Ostrog.

U manastiru Tumane nalaze se tri svetinje, odnosno Sveti Zosim Tumanski, Sveti Jakov i Čudotvorna ikona Majke Božije „Kurskaja“.

Manastir je smješten u izolovanom kraju, okružen gustom šumom, golubačkim planinama, tišinom i posebnim mirom, a nalazi se na obali Tumanske rijeke na devet kilometara od mjesta Golubac, na istoku Srbije. Ova svetinja pripada Braničevskoj eparhiji.

Tačan datum osnivanja ovog istorijskog i vjerskog zdanja nije poznat, ali se zna da je manastir Tumane postojao još u srednjem vijeku, tačnije prvi zapisi o njemu datiraju iz 1500-tih godina, kada je bio utočište Srba pod turskom vlašću.

Za svaki bitan događaj, osobu ili mjestu vežu se i legende, pa tako i za ovaj manastir.

Prema narodnom predanju manastir je zadužbina hrabrog srpskog junaka Miloša Obilića, koji je u lovu nehotice ustrijelio Zosima Sinajita, monaha i isposnika koga su još tokom njegovog ovozemaljskog života smatrali svetim. Shvativši šta je uradio, Miloš ga odvodi u svoj dvor kako bi mu pomogao i izlečio ga. Međutim, predosjetivši svoju smrt Zosim je riječima „Tu mani“, što znači da nema lijeka, poručio da ga ostavi da umre. Zbog velike griže savjesti, Miloš je sagradio manastir, u koji je položio Zosimove kosti.

Neposredno pred početak Kosovskog boja, dok je zidana ova svetinja, Miloša je u izgradnji prekinuo knez Lazar riječima „Tu mani“ i tako dva puta izgovorena ista riječ dovela je, po predanju, do nastanka imena manastira Tumane.

Što se tiče novije istorije, do 2014. godine bio ženski manastir, nakon čega dolazi mlado bratstvo i ovo postaje muški manastir. Nakon napornog rada na izgledu samog manastira, ali i njegove okoline, manastir je značajno obnovljen, što je omogućilo i razvoj turizma u ovom dijelu Srbije.

Tako će vam pri dolasku na ovo sveto mjesto za oko zapasti i predivno uređeno okruženje, oaza mira koja odiše prirodnim ljepotama kao što su gusta šuma i Tumanska rijeka, pa sve do divno isklesanog kamena i fontane  kojima je uređeno dvorište manastira, ali i malog zoo vrta koji se nalazi u neposrednoj blizini.

Nedaleko od ovog manastira nalazi se i ljekoviti izvor, a put do njega vodi uređenom stazom kroz šumu. Do izvora smiju se zaputiti baš svi, jer se vodilo računa i na svakih par metara postavljene su klupe da oni najumorniji mogu skupiti snagu i obići ga, umiti se i ponijeti vode sebi dragim osobama.

Čuda u ovoj svetinji dešavaju se gotovo svaki dan, samo neka od njih su ozdravljenja od najtežih bolesti, liječenje neplodnosti, da djeca progovore, slijepi progledaju, nepokretni prohodaju i brojna druga.

Iako je od naših krajeva udaljen nekolino stotina kilometara, sigurno je da vrijedi zaputiti se u ovaj daleki dio Srbije i sam se uvjeriti zbog čega je ovo mjesto toliko posebno i sveto, jer kako kažu tumanski monasi “Ko ima vere, dobiće i odgovor”.

Taj dan posjetili smo još jednu svetinju, manastir za koji moram priznati ni sama nisam čula ranije. Manastir Nimnik, koji čuva jedan mali anđeo, vrijedan je pomena i posjete, a nalazi se  takođe u ovom kraju Srbije, tačnije kod Velikog Gradišta.

Ušuškan duboko u šumi, manastir se malo teže pronalazi, pa je tako za njegov nastanak vezana i legenda.

Narodno predanje kaže da je manastir dobio ime po riječima Vlahinje, djevojčice koja je na pitanje Turaka, gdje se nalazi manastir i ima li hajduka i skrivenog blaga, odgovarala samo sa “nušću nimik“, što bi u prevodu značilo “ne znam ništa“. Osmanlije su je posjekle, a kada su je ožalošćeni roditelji našli, oko njene glave plamtao je plavičasti oreol. Volovi, koji su vukli kola sa djetetovim tijelom, htjeli su da idu samo ka manastiru. Sahranili su je u porti manastira, a na njenom grobu podigli malu kapelu koja se danas naziva “svetinja“ i u narodu se vjeruje da ima ljekovita svojstva.

Pri dolasku u manastir dočekala nas je igumanija, hercegovačko – crnogorskog porijekla, koja nam je ispričala nešto više o samoj istoriji manastira, ali i čudima koja se ovde dešavaju.

„Dolaskom u manastir i moleći se nakon toga ispred ikone Svete Nikoline izliječena je žena koja je imala pet metastaza na tijelu, slijepac je prvi put vidio svijet umivši se vodom sa ljekovitog izvora pored manastira, ljudi su dobijali sudske sporove u koje su izgubili svaku nadu da će biti pravdeno riješeni i brojna druga čuda desila su se zahvaljući istinskoj vjeri“, ispričala nam je uz domaćinsku dobrodošlicu igumanija.

Nakon toga, zajedno sa turističkom grupom iz Novog Sada, prisustvovali smo molebanu, koji je čitao jedan monah, što je bilo malo je reći posebno, pogotovo zbog toga što smo se nalazili na ovom svetom mjestu.

Ispod malog brijega i u ovom manastiru nalazi se i ljekoviti izvor – česma, za koji se vjeruje da ima ljekovita svojstva, te ukoliko posjetite ovo mjesto nemojte zaboraviti da se umijete i ponesete svete vode i za svoje najbliže.

U subotu smo posjetili i Golubačku tvrđavu, udaljenu samo par kilometara od čudotvornog manastira.

Moram priznati da sam ovu tvrđavu prvi put vidjela na fotografijama Srbijanaca koji su na ovo mjesto pohrlili prošle godine tokom prvog talasa pandemije i najstrožijih mjera protiv virusa korona. Zatvorene granice učinile su da Srebrno jezero, smješteno u blizini tvrđave,  u ovoj zemlji postane glavno kupalište, pa i ne čudi naziv koji je tada dobio – Srpsko more.

Samom posjetom Srebrnom jezeru, turisti su počeli da obilaze i mjesto iz bajke, Golubačku tvrđavu.

Golubačka tvrđava nekada je bila zapušteno utvrđenje, ali je 2019. godine obnovljena od strane Evropske unije i potom ovdje turizam kreće uzlaznom putanjom.

I za ovo mjesto vežu se legende, a od mnogih koje je narod smislio o Golupcu i njegovoj veličanstvenoj tvrđavi, najpopularnija je ova o izvjesnom Turčinu, oženjenom za princezu iz ovih krajeva, koja je bila zaljubljena u drugog, mještatina iz obljižnjeg sela, koga je svakog dana posjećivala. Ljubomorni muž, a komandant Golubačke tvrđave, htio je da preljubi stane na put, pa je ženu zatvorio u najvišu kulu, koju Golupčani po obliku nazivaju Šešir-kulom, gdje su joj jedino društvo pravili golubovi. Princeza ih je hranila i sa njima razgovarala, skraćujući zatočeničke godine, bajkovit je opis tobože istorijske situacije. Priča dalje kaže da mužu ovo nije bilo dosta, već je svoju ženu odvezao čamcem do na sred Dunava, gdje je lancima vezao za stijenu koju zovu Babakaj.

“Vjeruje se da je on od nje zahtjevao da se pokaje, izvikujući te riječi na turskom. Iz srpskog ili ženskog inata, princeza nije htjela, pa je ostala zavezana na današnjoj vodenoj granici između Rumunije i Srbije. U narednom dugom periodu, nju su hranili i pojili golubovi, u znak zahvalnosti za to što je ona njima činila”, tu priču narod završava rečenicom da je duh princeze još uvek živ, čim golubovi i dan danas slijeću na stijenu Babakaj.

Osim dobre fotografije, koja je neizbježna na ovom mjestu, Golubačka tvrđava, zelenilo koje je okružuje i fantastični Dunav idealno su mjesto za predah, bijeg od svakodnevnice i odmaranje u krajičku udaljenom od grada.

Smještaj za našu grupu je bio u apartmanima pored već pomenutog Srebrnog jezera, poznatog po divnim zalascima sunca koja su neumornim putnicima bila savršena za šetnju kojom će završiti ovaj dugi dan.

Nedjelja ujutro planirana je za posjetu još jednom čudotvonom, manastiru Rakovica, u kome je grob Njegovog preosveštenstva patrijarha srpskog Pavla.

Manastir je smješten u istoimenom beogradskom naselju, udaljenom par kilometara od centra i gradske gužve.

Ovo je ženski manastir, sagrađen u 14. vijeku, a osim po grobu patrijarha srpskog Pavla, manastir je poznat i po živopisnoj unutrašnjosti, koja će ostaviti bez daha svakoga ko posjeti ovu svetu, srednjovjekovnu građevinu.

Inače zanimljiv podatak je i to da upokojeni patrijarsi srpski počivaju u kapeli na Vračaru, smještenoj pored Hrama Svetog Save. Ali, onaj narodu omiljeni imao je posebnu želju, a to je da vječno počiva na mjestu koje mu je pružalo mir i unutrašnju ispunjenost i na ovozemaljskom svijetu.

Prilikom posjete ovom mjestu, upravo to možete pronaći. Osim predivnog uređenja tišina i izolovanost krase i ovo sveto mjesto.

Da li ste znali da se u srpskoj prestonici ljekoviti izvori nalaze na tri mjesta, a jedan od njih upravo u ovom manastiru, a nazvan je po Svetoj Petki, za koju se  vjeruje da se nakon molitvi vjernicima javljala u snu. To je samo jedan od razloga zbog ćega trebate posjetiti ovo mjesto svaki put prilikom dolaska u Beograd.

I za kraj putovanja, obišli smo Hram Svetog Save na Vračaru, gdje je, na naše zadovoljstvo, liturgiju držao Njegova svetost patrijarh srpski Porfirije.

U kriptu hrama nije bio dozvoljen ulaz, ali smo mogli da prisustvujemo nedjeljnoj liturgiji u najvećem srpskom pravoslavnom hramu. Pretpostaviću da ovu svetinju svi rado posjećujete pri dolasku u Beograd, a ono što nas raduje i iznenadi svaki put je to što uvijek možemo vidjeti nešto novo, jer radovi na izgradnji ovog hrama nikako ne prestaju.

Kada smo već posjetili glavni grad Srbije, iskoritili smo i slobodno vrijeme za obilazak najvećih znamenitosti. Tako su neki odlučili da posjete Kalemegdan, Knez Mihailovu, Beograd na vodi, spomenik Stefanu Nemanji ili jednostavno popiju kaficu i uživaju u suncu i prijatnih 30 Celzijusovih stepeni septembarke nedjelje.

Iz Beorada smo krenuli oko 15 časova kako bi odmorni stigli na jug Srpske i pripremili se za novu radnu sedmicu. U povratku smo posjetili Višegrad, tačnije pauzu smo iskoristili za osvježenje u Andrićgradu, a potom i uživanju u veličanstvenoj ćupriji koja je nezaobilazna prilikom posjete ovom gradu.

Kažu da je čovjek živ dok putuje, ali i da se sa svakog putovanja vrati bogatiji za neko novo životno iskustvo i nikada isti kao prije, a ja se slažem sa oba citata. I kada saberem utiske, mogu reći da je ovo putovanje imalo nešto posebno u sebi, da je vrijedilo preći svaki kilometar dugog puta, jer vjerovali ili ne vrateće te se odmorni i srećniji.

Iz Turističke agencije Lux travel, smeštene u Preobražwnskoj ulici, preko puta marketa u Trebinju, kažu da će ponoviti ovo putovanje, pa eto savjeta svima vama koji ste ovaj put propustili da se zaputite i doživite sve ono što se riječima ne može opisati.

 

 

Ivana Kardum,

HP, septembar 2021.