Pripremila: Branka A.

Pola žena, a pola riba… sirena. Pola čovjek, a pola konj… kentaur. Pola čovjek, a pola fotelja… vječiti funkcioner.

Nekome za srce priraste neka osoba, pa od nje teško da se rastavi, pati za njome. Neko se zaljubi u novac, pa se od njega teško odvaja, a gleda da ga grabi svakom prilikom. A nekome sraste fotelja za karakter i pozadinu, toliko da bez nje ne može da funkcioniše… zbog toga vjerovatno i nastaju funkcioneri. Zbog funkcionisanja funkcionera nastaju vječiti funkcioneri, ljudi fotelje.

Fotelja ima raznih, od onih koje su manje udobne, do onih koje prosto prijanjaju za pozadinu. Bilo kakve samo da su funkcionerske… one su najsigurnije, najizdašnije. Nečije pozadine se odlično uklope u proporcije određene fotelje. Potrefe im se brojevi. Nije tijesna, a nije ni glomazna. Taman pasuje. Pozadina takvih se osjeća najsigurnije u tim foteljama. Čvrsto ih pridržava i odvaja od zemlje. Neće da je mijenjaju, a kamoli da je ostave drugom. Drugima vjerovatno nije ona dorasla. Mora taj još da razvije svoju pozadinu i pozadinu funkcionera, pa tek onda da se uklopi u nju. Tako razmišljaju ovi što su se već uklopili.

Ponekima od ovih uklopljenih u odgovarajući broj fotelje, vremenom pozadina počinje da bude sve veća i veća… a za to su najviše krivi oni drugi, oni što pretenduju da uđu u već zauzete fotelje. I pored toga ne mijenjaju oni fotelju, oni vremenom srastaju u nju. Ona postaje njihov sastavni dio, njihov oklop i zaštita od svih onih malih ljudi, koji sjede na nekim malim drvenim i neudobnim stolicama, ili još češće, uopšte ne sjede, jer su stalno u nekom poslu. Ti što stalno nešto rade, za njih i nije fotelja. Fotelja je za ljude sa većim gabaritima, guzonje, koji znaju šta treba da rade oni što su bez fotelja. Foteljaši su manje mobilni, kancelarijski tipovi. No, i fotelje napreduju, imaju točkiće, pa mogu po malo i da se promrdaju po kancelariji.

Nije njima lako. Fotelje su krive. Vezuju ih za određeno mjesto. Parališu ih.

Ali… da li je to srastanje za kancelarijske fotelje baš zbog toga?

Svako može danas da priušti da ima svoju fotelju. Da u njoj sjedi kući do mile volje. Svako. Ali, kući ne mogu da upoređuju svoju fotelju sa ostalima, jer je svako skoro ima takvu. Iz svoje kućne fotelje mogu samo da upravljaju televizorom, doduše na daljinski. Na televizor i kad se izgalamiš, kao da pričaš u prazno. Niko te ne čuje. Pa čak ni žena. Ni ženi kući iz fotelje ne možeš narediti da ti kafu donese. Samo te televizor posluša. Nemaš autoritet iz kućne fotelje. Nije to to. Fotelja na poslu je druga stvar. Ti si u njoj, a svi znaju da ti ona „paše“ i da si paša, da iz nje funkcionišeš, da upravljaš, ali ne sa televizorom, već sa ljudima. To je gušt. A to ti kancelarijska funkcionerska fotelja pruža. One su nezamjenljive, jedinstvene. Svi ti dolaze na noge, a ti iz fotelje upravljaš, doduše još uvijek ne na daljinski.

Kada vrijeme stigne funkcionera da napušti fotelju, teško se rastavlja od nje. A teško bi ga i drugi rastavili od nje, jer je srastao za nju. On za penzije, a fotelja izašla iz mode. Ali mora da i dalje funkcioniše, pa makar i takav, srastao, nemoćan, nemobilan. Fotelja mu je prvo dala moć, a kasnije ga paralizovala. Postaje destruktivan, jer on ne može više da funkcioniše, a vrijeme donosi nove kandidate za fotelje. Načekaće se kandidati. Jedina sreća ovima što čekaju je biološka smjena foteljaša, jer drugačija promjena u današnje vrijeme izgleda nije moguća. A i kada dođe do promjene, to će biti promjene na gore… jer će za foteljaša doći onaj koji je uticao najviše u povećanju pozadine onog predhodnog foteljaša. I taj budući će biti vezan za fotelju, jer je ona svima mila i vjerna do smrti, pruža im mnogo više prostora i mogućnosti nego li što oni ostavljaju drugima kada zasjedu u nju.

autor: Vaso Knežević