Država nije dužna nikome ništa obezbijediti, sem poštovanja zakona i rada sistema. Svako treba da se pobrine za sebe u džungli svakodnevice. Država je tu samo da upravlja i da se ne miješa previše u  lične tragedije. Svako je kovač svoje sreće i za svoje neuspjehe je sam kriv. Država treba samo da nas uspješno izvede iz krize, ali nakon toga njene obaveze prestaju. To su stavovi koji sve više prodiru u svijest građana.

U raspravljanjima o državi često se govori o određenim pravima i dužnostima građana prema državama, ali i samih država prema građanima. Tako je preovlađujući stav da su države dužne zaštititi zakonska prava individue, a svaki pojedinac ima dužnost da se pridržava donešenih normi i da snosi sankciju od države, ukoliko krši pravila.

Međutim, da li države imaju i veće obaveze prema pojedincima, od sušte primjene prava i kažnjavanja? Smije li država dozvoliti da građani nakon pandemije proživljavaju tužne dane oskudice i lošeg života? Šta je država dužna da obezbijedi nakon velikih lomova i kriza? Da li se odgovor na ova pitanja krije u samom nastanku države?
Nastanak i izlazak iz prirodnog stanja

Ne može se utvrditi tačan datum kada nastaje država, ali „teorije društvenog ugovora” nam daju određenu predstavu o tome. To se dešava na onom stepenu razvoja kada pojedinci na osnovu uzajamne saglasnosti, pristaju da izađu iz prirodnog stanja u kome nema organizacije koja se mora slušati.
Naime, u prirodnom stanju, čovjek ima neograničena prava i nije vezan nikakvim pravilima niti strahuje od sankcija, sem od eventualne osvete drugog pojedinca. Izlaskom iz tog stanja, ljudi pristaju da se pridržavaju zajedničkih pravila, koja ograničavaju njihova prava da rade šta god žele. Ta pravila se ustanovljavaju u cilju zaštite od nasilja, anarhije, lošeg života i nepravdi koje ih mogu zadesiti. Dakle, država nastaje onda kada veliki broj individua prihvati da ustupi dio svoje apsolutne slobode u zamjenu za određenu sigurnost i zaštitu od drugih, koji se takođe odriču dijela svoje slobode.
Ograničenja

Kada se priča o nastanku države, uvijek se spominju ograničenja koja na svoju apsolutnu slobodu postavljaju ljudi udruživanjem u određenu zajednicu. Ta zajednica postaje država, koja u sebi onda sublimira moć da upravlja društvom, odnosno građanima, putem svojih organa i pravila.
Država, samim tim što praktično u svoje ruke uzima odlučivanje o pravima pojedinaca, ima i određene obaveze prema njima. Te obaveze se definišu pravnim normama, ustavima i zakonima, i kreću se od zaštite osnovnih prava i sloboda pojedinca sve do određenih specifičnih prava, kao što su prava koja se tiču, primjera radi, socijalnih davanja, ljekarske njege, prava građenja ili nasljeđivanja.
Građani se usaglašavaju sa tim pravilima, u većini ih poštuju, plaćaju određene dažbine državi, prihvataju njenu represivnu, zakonodonosilačku, izvršnu, upravnu i sudsku funkciju, uz duboku nadu i uvjerenje da će država i sa njima postupati prema pravu koje je propisala.

Šta kada dođu teška vremena i opasnosti?

Kada, pak, dođu „teška vremena” i opasnosti koje prijete životima, građani se uzdaju u državni sistem da će ih zaštititi, poštujući procedure i norme vezane za vanredne situacije.
Baš takvo vrijeme je došlo sa pojavom virusa korona, odnosno virusa COVID-19. Države su, u manjoj ili većoj mjeri, pristupile zaštiti stanovnika od prijetnje javnom zdravlju, odnosno životima građana. U skladu sa tim, mnoge od njih su dodatno smanjile obim prava koje građani posjeduju. Građani su, sa druge strane, u većini prihvatili da poštuju ta pravila radi opstanka zajednice i očekuju da im se propisana prava vrate, onda kada se kriza završi.

Međutim, postavlja se pitanje, šta će se desiti sa ličnim pričama kada kriza prođe? Šta će biti sa svim onim građanima koji su dodatno osiromašili, koji su izgubili poslove ili koji su pretrpjeli druge posljedice zbog cjelokupne krize?

Vrijeme nakon krize

Odgovor se krije upravo u državnim obavezama, odnosno narodnoj volji koja gradi državu. Naime, volja više pojedinaca da obrazuju određenu zajednicu (državu) određuje da ta država služi tim građanima i da im, zbog oduzimanja potpune slobode i upravljanja njihovim pravima, zauzvrat ponudi sigurnost i zaštitu. Država postoji samo zato što određen broj ljudi, zbog svojih interesa, želi da ona „živi”. Ti ljudi se pouzdaju u njenu zaštitu kada dođe vrijeme za nju. Zato joj i daju pravo da odlučuje o njihovim slobodama i pravima.

Sa davanjem takve moći, pojedinci državi daju dio slobode, ali i stvaraju joj obavezu da se brine za njih, onda kada dođe loše doba. Država prihvatanjem suverene uloge na sebe preuzima obavezu brige i zaštite. To konkretno znači da ona mora da ponudi i sprovede rješenja za sve one koji su pretrpjeli štetu. Da pomogne svim onima koji su osiromašili. Da prehrani sve koji su gladni i da im obezbijedi siguran život nakon krize. Da osigura da privreda ne kolabira i da svako može ostvariti svoje pravo na rad, privređivanje, školovanje, ljekarsku njegu, socijalnu zaštitu i sva druga prava koja proističu iz zakona.
Ukratko, sve države su dužne da zbrinu svoje građane i da ne dozvole da ti građani postanu novi pauperizovani sloj koji živi ispod ruba egzistencije.

Vrijeme nakon virusa COVID-19 stavlja na test želju i volju države da ispuni te obaveze. Ako država ne ispuni obaveze, onda se može dovesti u pitanje i svrha njenog postojanja, zato što ne izvršava jednu od svojih osnovnih obaveza – zaštitu  i brigu za pojedinca.

Država se u ovom slučaju treba ponašati kao dobra i požrtvovana majka prema svojoj djeci. Mora da uzme dio svojih zalogaja i da ih dadne svojim najbližima, da bi preživjeli i razvijali se. Ljudski životi i njihov kvalitet su prioritet u toku krize i nakon nje, a na državi je da osigura da svaki pojedinac pod njenom upravom ne bude poniženi težak koji jedva preživljava sa kriškom hljeba dnevno.
U suprotnom, „suvereni entitet” koji se zove država, teško ruši društveni ugovor i minira svoje temelje. U slučaju neispunjenja državnih obaveza, nezadovoljni građani dobijaju pravo da smjenjuju vladajuću elitu, mijenjaju sistem, pa i da ruše stari i pišu novi društveni ugovor i da sami biraju kojim će putem ići.

Ovo nije situacija kada se pojedinci moraju pobrinuti za sebe i isplivati u tržišnoj utakmici, pa ko živ ko mrtav. Ne, ovo je stanje kada država mora da se pobrine da svaki pojedinac živi dostojanstveno, bez obzira na to koliko on može ponuditi na tržištu. Pojedinci, sa druge strane, treba da pomognu državi da uspješno izvrši svoje obaveze.

Ako država ne može da obezbijedi normalan život nakon ovog svega, pojedinci koji je tvore, imaju puno pravo na pobunu, uz zahtjev za nove mehanizme za pravednu realokaciju sredstava.

Današnjica?

Istina je da dobar dio država ni prije ove krize nije ispunjavao obaveze prema svim svojim građanima, te su i pored svega, mnogi svoje živote gubili ili ih teško proživljavali zbog državne nebrige. Ipak, taj sloj, iz različitih razloga, nije imao dovoljne mogućnosti za pobunu i zahtjevanje ispunjavanja državnih obaveza iz društvenog ugovora.

Situacija sa virusom COVID-19 može da dovede do toga da se tom sloju priključi i veliki broj drugih pojedinaca, koji bi imali snage da državi snažno, artikulisano i jasno objasne dužnost da mora da se pobrine za svoje građane. Ukoliko im to ne uspije, taj zaboravljeni i obespravljeni sloj stanovništva, na filosofskoj ravni i kantaru Justicije dobija mogućnost da rušeći stari, gradi novi, pravičniji i bolji poredak stvari.

Ukoliko država ne brine za svoje građane, ni građani nemaju obavezu da brinu za svoju državu. Država treba da se poštuje, upravo onoliko koliko ona poštovanja odašilje. Mijenjanje onih na vrhu, rastavljanje sistema, pa i same države, postaje misao koja ispunjava potlačene.

Država ima dužnost i mora da, na sve moguće, legalne i legitimne načine, nakon završetka krize, osigura povratak svih privremeno oduzetih prava građanima, pomogne svim onim koji se nađu u teškoj situaciji zbog krize i da aktivno učestvuje u obnovi života pojedinaca. Građani, koji su i sami dio države, imaju pravo to da zahtijevaju od nje, ali i dužnost da joj pomognu da ona svoju obavezu i ispuni.
Dakle, na državama je sada red da dokažu da poštuju društveni ugovor i da se pobrinu za svoje građane. A na građanima je da pomognu i budno prate državne poteze. Bez simbioze i zajedničkog ispunjavanja obaveza, teško da može doći do boljeg i kvalitetnijeg života. Ako se to ne desi, država se nalazi na klimavim nogama i postoji mogućnost da pandemiju prežive građani, ali ne i društveni ugovor i država kakvu poznajemo.

Državna ljubav će određivati i naklonost masa ka državi. Postkrizni usklik građana lako može da postane: „Neka država bude voljena, onoliko koliko ona ljubavi daje.” Ako se to desi, sve je moguće.
Društveni ugovor u rađajućem vremenu nakon krize je prilika za ispunjenje dužnosti ali i za stvaranje novih i jačih veza naroda i države.
Iskreno se nadam da će države ispuniti svoj dio ugovora, jer građani to rade, u većem ili manjem obimu, već više hiljada godina. Ugovori u kojima jedna strana izvršava obaveze, a druga to ne radi, nisu sporazumi koje valja pratiti.

Na državu je red.

 

Izvor: 6yka.com