Početkom mjeseca je puštena u javnost kratka informacija da Emir Kusturica 15. juna u Trebinju počinje snimanje filma “Ljubav i rat” sa Monikom Beluči ( Monica Bellucci ) kao glavnom zvijezdom projekta, koju su munjevitom brzinom prenijeli svi mediji na Balkanu. Ne želeći da budem maliciozan, ali mi je odmah zasmetalo zašto je to sredina juna, kada je ne tako davno, u januaru prilikom posjete slavne glumice “Kustendorf” festivalu, pompezno najavljeno snimanje za početak maja. Nebi to bilo bitno, dešavaju se i mnogo gore stvari, da iza projekta kao sponzori ne stoje ljudi kojima je kašnjenje ili ne dešavanje nečega uža specijalnost.

Ali da ne krenemo sa kraja. Činjenica je da nisam ljubitelj lika Emira Kusturice, ali kao razuman čovjek koji prije svega voli “sedmu umjetnost” smatram ga kao vrhunskog u poslu kojim se bavi. Nekako nikada u životu nisam volio ljude koji su previše bliski vlasti, ili je u ovom slučaju bolje reći vladarima, tako i Emir ispade kolateralna šteta ovih mojih emocija. Još se čovjek zove nekako kako se obično ne zovu oni koji se tako ponašaju, “prešaltao” se u jednom momentu… Nije mi to padalo na pamet, a i malo se pričalo o raznolikosti balkanskih imena kada sam kao tinejdžer dva sata čekao u redu kartu za bioskopsku premijeru “Doma za vješanje”. Rekli bi, srećna vremena. Tada smo svi bili mnogo zadovoljniji, samo je omaleni Perhan imao puno razloga za tugovanje…monicca-bellucci-emir-kusturica-dodik

Elem, Moniku čekamo u Trebinju. I vrapcima je na grani jasno da nam Emir Moniku planira dovesti u zamjenu za kamen koji je prošlog ljeta sa trebinjske kule “zvanično-nezvanično” odvezao u Višegrad. Da se malo izgladi odnos sa samomislećim pukom. Mogu vam reći da iz moje perspektive pogodba ne zvuči loše. Nekim čudom se tada u Trebinju digla velika galama oko rušenja austro-ugarske kule, te je “goloruk” narod u praskozorje izbora digao glas protiv Emirove želje da kako reče, simbole okupacije ugradi u “svoj-naš” Andrićgrad. Svakog čuda dva je dana dosta, tako i mi zaboravismo Emirov kamen, a zaboravismo i kule koje su nam tada uzdrmale emocije. Ostadoše kule puste, niko se i ne našali da od ovih izuzetnih građevina koje okružuju Trebinje možda napravi “turističku atrakciju u pokušaju”. Slušali smo o raznim projektima turističke valorizacije tada, ali oni ne samo da su ostali mrtvo slovo na papiru nego nam vandali svakodnevno uništavaju i ljepote koje su valorizovane odavno, pa tako Stari grad već skoro mjesec dana “krase” grafiti koji će zasigurno odvažiti svakog tranzitnog turistu, da nikada i ne postane onaj pravi trebinjski gost. U lokalnoj vlasti znamo da nemaju novStrac 9.4ca, ali nekoliko litara razrjeđivača ili boje koje bi se potrošile na uklanjanje ovakvih grafita bi bile mnogo bolji alat komunalnim policajcima nego one naprave kojima “hapse” automobile nepropisno parkiranih turista, koje mi navodno žarko želimo da vidimo u našem gradu.

No dobro, biće sve to mnogo bolje. Treba nam malo konsolidacije, pa onda idemo naprijed.

Vratimo se Emiru i Moniki. Monika Beluči zasigurno predstavlja jedno od imena svjetske kinematografije koje zaslužuje posebnu pažnju. Rođena 1964. godine (zanimljiv podatak svima onim koji su mislili da ima nekih 30-35 godina) ova italijanska glumica se prvo počela baviti manekenstvom u svojoj šesnaestoj godini, da bi svoj prvi TV film “Život sa sinovima” snimila 1990. godine. Potom se ređaju uloge u prosječnim italijanskim ostvarenjima da bi je u svjetsku orbitu izbacio film “Doberman”, gdje po prvi put glumi sa svojim sadašnjim suprugom Vensanom Kaselom, sa kojim je igrala mnogo puta kasnije. Najpoznatiji projekti na kojima je radila su drugi i treći nastavak “Matriks” serijala, film “Pod sumnjom” gdje glumi sa Džinom Hekmanom i Morganom Frimenom, “Jecaji sunca” sa Brusom Vilisom, rediteljski poduhvat Mel Gibsona “Stradanje Isusovo”, te “Vatreni obračun” sa Klajv Ovenom. Njena kombinacija seks simbola i glumačkog dara proizvela je u jedno od zaštitnih znakova rodne joj Italije, ali i šire.monica b2

Ako uzmemo zdravo za govoto njene najave da će u Kusturičinom ostvarenju igrati ulogu Srpkinje u proteklom građanskom ratu, u priči koja osim ratne nosi i ljubavnu tematiku, te to ostvarenje i snimiti u Trebinju, govorimo o izuzetnoj promociji grada, regije a zašto ne reći i države. Koliko smo svi mi spremni za dolazak mega zvijezde, u to nisam siguran. Kao deklarativno turistička sredina, strah me je da li ćemo sredinom juna moći obezbjediti smještajne kapacitete svima onima koji požele da vide ovu prelijepu ženu, da ne govorim o foto-reporterima, paparacima i novinarima koji će biti “gladni detalja više”, a morali bi i da “odkonače” negdje. Nisam siguran i koliko su gradski oci spremni da ovaj, potencijalno veliki događaj u Trebinju adekvatno iskoriste za dugoročnu promociju grada. Problem se dodatno usložnjava jer bi “igranka trebalo da bude organizovana pod patronatom Velikog brata koji je blago rečeno u lošim odnosima sa pomenutim gradskim činovnicima”. Kako će biti, vidjećemo…

Do tada se nadam da ćemo pospremiti naše dvorište, da ćemo iznaći snage i materijalnih mogućnosti da okrečimo pokoju fasadu, a ulice očistimo od nepotrebnog smeća umjesto što ih čistimo od “gostujućih automobila”. Da mi bar uradimo ono što je na nama.

I sve to uz nadu da neće biti novih odlaganja pomenutih na samom početku, i da će nam Emir stvarno dovesti Moniku.

Ja mu u tom slučaju opraštam sve grijehe.

 

Hercegovina Promo, april 2013.