Dragana Delić je učenica bilećkog Srednjoškolskog centra “Golub Kureš”, koja se aktivno bavi umjetnošću, najmaterijalnijim oblikom duhovnog svijeta na ovoj našoj planeti.

Za nju je suština umjetnosti prvenstveno likovni susret, podrška prirodnom i kreativnom načinu življenja, jer samo na taj način moguće je sjediniti intelektualno, čulno i emocionalno. To predstavlja i oblik uspostavljanja dijaloga, jer je likovni izraz u prvom redu komunikacijski proces. Ona kaže da svi likovni stvaraoci iz cijelog svijeta treba da svojom raskošnom paletom boja posvjedoče da je likovno stvaralaštvo i djece i odraslih sa gledišta dubinske psihologije i modernog shvatanja umjetnosti uočeno i priznato kao prava stvaralačka vrijednost.

“Umjetnost za mene predstavlja umjetnikovu unutrašnjost u zvucima, linijama, bojama, sjenki na platnu. Dakle, umjetnost se otkriva u ekspresivnosti, ne u ljepoti. Mi, umjetnici, trebamo svoje iracionalne impulse pretvarati u nešto što može da se da nekom drugom, da svijet učini toplijim, humanijim i vedrijim mjestom za život.”

“Slikanje je moja prva ljubav. Slikam otkad znam za sebe. Počela sam da crtam još od svoje pete godine kada sam sama sebi kupila prvi blok. U osnovnoj školi sam jedno vrijeme pohadjala likovnu sekciju. Kasnije sam se u slobodno vrijeme samostalno bavila crtanjem i slikanjem i tako razvijala vještinu. Najprije sam se pronašla u sjenčenju, a poslije i u slikanju i crtanju portreta. Ne volim pravila u slikanju, želim negdje  samu sebe da pronadjem. Kada sam uznemirena, odem u sobu i slikam. To me opušta. Radim uljanim i akrilnim bojama. Volim slikati portrete i nadrealističke teme. Imam želju da zagrlim lava, te stoga često slikam ovog kralja divljih životinja. Kad kažem zagrliti lava, govorim o nečem spiritualnom , o korijenima, kao što je pronalaženje vlastitog postojanja. Interesantno mi je predstavljanje njegovog bujnog krzna uz pomoć četkice.”

Dragana je učestvovala na mnogobrojnim konkursima na polju likovnog stvaralaštva i osvojila i mnoge nagrade.

“Učestvovala sam na velikom broju konkursa. Prošle godine sam osvojila prvu nagradu na konkursu “Zašto je kultura (meni) važna?”. Rad sam uradila akrilnim bojama. Inače, to je bio moj prvi susret sa akrilnim bojama. Na svom radu sam se prvenstveno poslužila maštom. Tema je bila nadrealistička. Nastojila sam da ovaj život i kulturu prikažem u nekom sasvim drugačijem svjetlu, iznad surove realnosti. Tada sam imala priliku da posjetim Višegrad, Andrićgrad. Vrlo mi je bilo drago što nagrada nije bila materijalna već iskustvena. Imala sam čak i priliku da sa svojom mentorkom Majom Šolak i još par drugara izradim mural. Mentorka nam je bila jedna prava umjetnička duša i nadam se da ćemo nekada možda imati priliku da se ponovo družimo. Za motiv smo izabrali orla. Pošto nismo imali mnogo vremena, koristili smo boje kojima se lako poigrati, kao što su crna, siva, bijela, crvena, jer imamo tu sivu boju i to je ton koji sve veže i spaja nespojivo. Drago mi je što smo na neki način ostavili svoj trag u Višegradu. Naš Ivo Andrić još živi, a sa njim i naš trag. Naravno, tu sa nama je bila i moja profesorica likovnog, Tatjana Topalović, koja mi, zbog nekih okolnosti, više ne predaje. Moram da priznam da i ona ima dosta zasluga za moj uspjeh. Bilo je to jako lijepo druženje koje ću zauvijek pamtiti. Takodje, ove godine je takodje raspisan taj isti konkurs i ja sam naravno, sa radošću ponovo uzela učešće. I ovaj put je nadrealistička tema, na malo drugačiji način. Na ovom radu sam prikazala jednu ženu, Japanku, koja predstavlja osnovni motiv. Povezala sam kulturu države Japana sa našom kulturom. Iskoristila sam i elemente njihove arhitekture, gdje sam pronašla veći dio inspiracije. Koristila sam motiv Toji pagode u Japanu, dakle, to su poznate gradjevine japanske arhitekture. Inače, Toji je pagoda najviša od svih u Japanu, visoka 41 metar, koja je pretrpjela mnoge oluje i zemljotrese, a isto tako i naša kultura je doživjela mnoge preobražaje. Zatim, iskoristila sam elemente naše narodne umjetnosti. Tu sam koristila ornament, koji je glavni odraz narodne umjetnosti. Rad sam uradila akrilnim bojama. Nije uvijek važno osvojiti nagradu, važno je učestvovati, raditi ono što voliš. Jer nekako, mnogi ljudi zaboravljaju jučerašnje dogadjaje, aplauzi utihnu, nagrade izgube sjaj, a povelje i pohvale nestanu s iščeznućem njihovih vlasnika. Medjutim, ostaju djela po kojima ćemo pamtiti čovjeka i njegov trag koji je ostao na srcima ljudi sa kojima je provodio svoj kratki ovozemaljski život. Biti čovjek je velika stvar, posebno danas, a još važnije je ostati čovjek. Zadržati tu ljudsku nit, dobročinstvo i solidarnost, makar na vlastitu štetu. Zbog toga je važno da radimo ono što volimo, jer ono što godi duši, godi i tijelu, a ako se bavimo onim što volimo, uspjeh je zagarantovan.”

Dragana je nedavno otkrila svoj talenat za portrete. Svoje emocije, razmišljanja, prenosi na platno.

“U posljednje vrijeme sam intenzivno počela da se bavim portretima. Ta ljubav se rodila prošle godine, kada sam nacrtala svog profesora, po nagovoru moje drugarice. Bio je to dan kada sam prvi put svjesno posegla za nečim što je za mene bilo sasvim novo i do tada skoro nemoguće. Pronašla sam se u onome što do tada nisam ni sanjala.  Taj portret je moje otkriće. Od tada se aktivno sve više bavim portretima. Moja profesorica, Biljana Grubač, mi dosta pomaže u radu. Dijeli mi savjete, pomaže, bodri me i motiviše. Ovim putem joj se mnogo zahvaljujem za svesrdnu podršku i samopouzdanje koje mi je ulivala tokom cijelog našeg druženja. Nažalost, sledeće godine, u trećem razredu gimnazije, nemamo likovnu kulturu. Ali ja se ipak nadam da ćemo mi i dalje ostati u kontaktu.”

Za Draganu kliše ne postoji, iako ih ima mnogo u njenom životu, ona ih izbjegava. Na svojim portretima prikazuje samo sreću. Osim umjetnosti, ona se bavi i poezijom.

“Već duže vrijeme imam želju da održim svoju prvu samostalnu izložbu. Nadam se da ću to kad-tad ostvariti. Pored slikanja i crtanja, pišem pjesme i eseje. Srpski jezik sam baš zavoljela u gimnaziji, vjerujem da je na to dosta uticaja imao moj profesor, Lazar Gnjato. Mnogo volim časove srpskog jezika prvenstveni zbog toga što na njima svi imamo pravo da izrazimo svoje mišljenje, analiziramo razna književna djela, jednostavno, prosto, jednom riječju-slobodni smo. Prije par dana sam dobila mejl da sam osvojila treće mjesto na literarnom konkursu u kategoriji poezije. To me je obradovalo. Učestvujem na svakom mogućem konkursu i na polju književnosti i umjetnosti. Smatram da svako ljudsko biće treba da stvara neka umjetnička djela. Ne mora svako da slika, može da fotografiše, da piše…postoji milion načina. Umjetnost nije ništa drugo nego traganje i traženje onog pravog rješenja.

Trenutno ima dosta aktivnih konkursa, a ja se trudim da učestvujem na svakom od njih. Već sam konkurisala na nekim mjestima i očekujem rezultate.”

Dragana kaže da još nije odlučila gdje će nastaviti školovanje, ali da će se uvijek baviti umjetnošću. Svoje prvo otkriće, olovke, boje i platno nikad neće ispustiti iz ruku, čime god da se u budućnosti bude bavila.

“Nisam još definitivno odlučila gdje ću nastaviti školovanje. Imam još vremena za razmišljanje o tome, tek završavam drugi razred. Ako se u medjuvremenu ne pojavi sklonost prema nekoj drugoj nauci, vjerovatno ću upisati Likovnu akademiju. Počela sam da se interesujem i za društvene nauke. Takodje, dobro mi ide ruski jezik, a i srpski jezik mi privlači pažnju. Toliko izbora, a tako teška životna odluka. Uprkos svemu, nikad se neću prestati baviti slikanjem. Bilo koja nauka i umjetnost imaju neke sličnosti, bila to istorija, geografija…Tako npr. atelje i laboratorija, kada se spoje desi se nešto što je konačno i neminovno, što se na prvi pogled i prvo razmišljanje ne može desiti. Desi se spoj duhovnog i naučnog, stvori se veza koja je trajna i čvrsta.”

“Ja sam jedan veliki sanjar, prozračni vizionar, razigrane mašte, okrenuta prirodi, maštoviti melanholik, idealista sa sjetom i gorčinom, zanesena ljepotom i stvaranjem. Vjerujem da će naša generacija promijeniti svijet i učiniti ga boljim i ljepšim mjestom. Zato cijeloj mojoj generaciji poručujem da stvaraju, šire poeziju, umjetnost i slobodu i budu još bolji”, poručila je Dragana Delić.

HP, avgust 2020.