Malo je onih koji se ne dive stihovima velikana srpske lirike Alekse Šantića, ali jedna njegova pjesma, simboličnog naziva – Molitva, i bukvalno može da vam promeni život iz korena. Samo ako je ispravno i iskreno poslušate i shvatite.

Tog 2. februara 1924. u svojoj 55. godini, bolestan od tuberkuloze, preminuo je Aleksa Šantić, veliki srpski pjesnik i akademik, rodom iz Mostara gdje je proveo većinu života i pjesničkog stvaralaštva.

Prvu pjesmu objavio je 1886. godine, a prvu zbirku 1891. godine. Punu stvaralačku zrelost Šantić je dostigao u razdoblju između 1905. i 1910. godine, kada je napisao i najlepše pjesme.

U jednom od najtežih razdoblja u svom životu, 1913. godine, kada su ga austrougarske vlasti zbog patriotizma i širenja ideja u nacionalnom oslobođenju, protjerale iz Mostara, Šantić je napisao ovu molitvu za koju malo ljudi zna.

Prošlo je više od vijeka, a ove riječi i danas podsjećaju šta je u životu važno. One liječe patnju i ulivaju nadu.

“Veliki Bože Istine i Pravde,
Koji me diže iz gnusnoga kala,
U krvi oganj, u ruci mač dade,
I reče: “Prkosi vihorima zala!”
Bože, koji si u prostor beskrajni
Dao mi svijet, koji ne zna niko,
U dušu moju unio luč sjajni
I na bolove me i stradanja svik’o…
Daj mi u srcu kap Tvoje milosti
I stišaj buru podivljale ćudi:
Da mogu praštat gonjenja i zlosti,
I cio svijet prigrlit’ na grudi…”

 

Izvor: B92