Slobodno se kupajte, slobodno stavljajte svoje ručnike i ne obazirite se na ljutite poglede vlasnika vila u prvom redu ili lika koji vam želi iznajmiti ležaljku – ako je ne želite, ne morate je koristiti!

Napokon smo i u Hrvatskoj shvatili da ono što je naše zajedničko za korištenje, a morska obala i pomorsko dobro to jesu, treba koristiti upravo kako je zamišljeno – na dobrobit svih. To znači da bez koncesije nitko nema pravo zagraditi plažu niti je koristiti kao privatnu. Niko nema pravo zatvoriti javni put do obale. Niko na hiljadama ilegalnih staza i stazica te betoniranih obala nema pravo reći “to je moje”. Niko nema pravo po plaži svoje ležaljke postaviti tako da ne možemo donijeti svoju ili zabraniti da jedemo svoj sendvič jer, eto, on ima kiosk za prodaju hrane. Niko nema ni pravo zabraniti da na plažu donesemo svoje piće jer, eto, on prodaje svoje iz kioska. Osim, naravno, ako nema koncesiju za isključivu upotrebu – ali takvih koncesija je vrlo malo i uvijek se mogu provjeriti u javnom registru.

Svi ti kilometri i kilometri morske obale, pomorskog dobra, vode se kao opšte dobro i nemaju titulara vlasništva, a Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama navodi da se “svako ima pravo služiti pomorskim dobrom skladno njegovoj prirodi i namjeni”. Znači, ako je plaža, kupamo se; ako je zgodno za šetnju, šetamo; ako je za ribarenje, onda (uz odgovarajuću dozvolu) ribarimo.

Hrvatska praksa – tjeranje ljudi s ilegalno prisvojenog

Kao što znamo, na pomorskom dobru imamo priličan nered , koji nije od juče, a sastoji se od masovnih pokušaja privatizacije i ograničenja upravo te opšte upotrebe. Hiljade “privatnih” molova i deseci hiljada raznih betoniranih obala “za svoje goste”, zatvoreni javni prilazi plažama, tjeranje ljudi s onoga što je netko ilegalno prisvojio – to je hrvatska praksa već godinama. Godinama, pa i decenijama neki likovi privatizuju i proglašavaju svojim nešto što je od rimskih vremena zajedničko i dostupno na uptrebu svima. Država je reagiovala slabo. Mnoge stvari je prešutno podržavala. Ali počeli su reagovati građani.

Lavinu je pokrenula splitska književnica i novinarka Tonka Alujević i svaka joj čast na tome. Onda smo prije koji dan imali i Festival bespravne gradnje i devastacije prirode (FBGDP) u Vruji. Nakon toga je mlada gradonačelnica Podgore Petra Radić dala ukloniti peškire i stvari kojima ljudi u tom dalmatinskom mjestu “rezervišu” mjesta na plaži i to odlično objasnila: “Moć i pozicija trebaju i MORAJU služiti kao alat za uvođenje reda i jednakosti pred zakonom, a ne kao filter za odabrane… Pojedini mještani su svojim gostima dopustili da ‘rezervišu’ mjesta na plaži raznim plažnim rekvizitima preko noći. Rezervacija mjesta na pomorskom dobru, zajedničkom vlasništvu svih državljana Republike Hrvatske? Ako povučete paralelu, konceptualno sličan scenarij kao u Vruji. Međutim, ja ne pogodujem pojedincima. Svi rekviziti su u ranim jutarnjim satima uklonjeni s javne površine jer danas želim slobodnu plažu za sve. To isto želim i sutra, preksutra, dogodine…”

Koristite ono na što imate pravo – plaže i morsku obalu

I to je to! Direktni angažman je upravo način kako se treba boriti protiv nasilnika jer oni koji svojataju pomorsko dobro bez poštenog plaćanja koncesije su, jednostavno rečeno, nasilnici. Dakle, slobodno trebamo koristiti naše plaže, obalu, molove i sve drugo što je na pomorskom dobru – to je naše opšte dobro i na to imamo pravo. A ako se neko ljuti jer smo na plaži ispred njegove vile, plaži koju je na Bookingu lažno označio kao “privatnu”, onda treba pozvati policiju da osigura slobodno korištenje opšteg dobra. A za ostavljene ležaljke i peškire trebaju se pobrinuti komunalci. Nema rezervacije. Ko ranije ustane i zauzme bolje mjesto, njegovo je za taj dan.

Ne smijemo više nikada odmahnuti rukom ili se radi “mira u kući” povući dozvoljavajući da netko privatizuje i zloupotrebljava ono što je zajedničko. Nasilnicima koji privatizuju pomorsko dobro treba reći upravo to da su nasilnici i ne puštati ih na miru u njihovoj namjeri.

Gradonačelnici Petri Radić ćemo, naravno, oprostiti i malu terminološku grešku, ali za drugi put svi naučimo – pomorsko dobro je opšte dobro, što znači da nema titulara vlasništva, a država ima dužnost brinuti se o njemu. Za razliku od opštog dobra, stvari u vlasništvu Republike Hrvatske namijenjene za upotrebu svih (primjerice javna cesta) zovu se javna dobra u opštoj upotrebi

Ako nam je istorija išta dala, to je ova predivna jadranska obala i predivno malo, pitomo more. Zato kao građani ove zemlje imamo pravo uživati u tome. Imamo pravo doći na svaki metar svake skrivene uvale, na svaku javnu plažu i uživati u tom dijelu hrvatskog teritorija. Ako netko baš želi komad “privatnog” ispred svoje vile – neka si lijepo zatraži i plati koncesiju. To je jedini način na koji to može imati, i to privremeno, dok koncesija traje.

Slobodno se kupajte

Dakle, slobodno se kupajte, slobodno stavljajte svoje peškire i ne obazirite se na ljutite poglede vlasnika vila u prvom redu ili lika koji vam želi iznajmiti ležaljku – ako je ne želite, ne morate je koristiti. Uživajte upravo u tome da ste prekinuli dugogodišnju praksu povlačenja s takvih mjesta jer se netko dere da je to njegovo, privatno. Nije privatno i nikad neće biti. Jednako je to vaše kao i onoga koji ima vilu u prvom redu. Jednako je vaše kao kontinentalca kao što je od lokalca.

Uživajte u hrvatskoj obali, uživajte u svakom metru – osim, naravno, u lukama i na sličnim područjima gdje je iz razumnih razloga kupanje zabranjeno i na onih nekoliko plaža pod legalnim koncesijama na kojima koncesionar ima određena prava unutar ugovorenog. Tako uživajući u svakom metru najbolje ćete ih odbraniti od onih koji bi to naše zajedničko željeli privatizovati. Svi vi koji ste posljednjih dana pomogli da se ova tema podigne na naslovnice i da hrvatski građani napokon počnu razmišljati o zaštiti ovog našeg zajedničkog bogatstva – bravo i samo nastavite!

 

 

Izvor: Buka