Legendarni  fudbaler i trener Dragomir Okuka boravio je ovih dana u Nevesinju. Kaže da se najljepše osjeća u gradu u kojem je napravio prve fudbalske korake. U intervjuu za Radio Nevesinje prisjetio se početaka u  nevesinjskom Veležu, gimnazijskim danima, fudbalskim i trenerskim uspjesima.

U grupi onih Nevesinjaca, koji su karijeru započinjali daleko od rodnog kraja, a zavičaj i prijatelje nikad nisu zaboravili je i Dragomir Okuka. Po čemu pamtite period od prije četrdesetak godina kada ste sticali prva fudbalska znanja u nevesinjskom  „Veležu“?

Nevesinje je moj kraj. Ovdje su mi živjeli  roditelji, sad su  mi tu  sestra, rodbina, prijatelji. Kad god imam priliku, dolazim u Nevesinje. Kada dođem u Hercegovinu, posjetim i Mostar, ali se, ipak, najprijatnije osjećam u Nevesinju, gdje se sa prijateljima prisjećam starih vremena. Bilo je to  jedno drugo vrijeme, ali fino, bez obzira što smo oskudjevali u svemu, što smo imali jednu loptu, što nismo imali kopačke i tuševe. Odrastali smo u skromnim uslovima, ali smo  bili srećni i zadovoljni. Svi se rado sjećamo tog vremena.

Gimnazija u Nevesinju ove godine proslavlja pola vijeka postojanja. Kažu da ste bili primjeran i odličan učenik i da ste i na trening odlazili sa knjigom u ruci. Da li je to istina?

Ja sam 1970. godine  upisao gimnaziju. Bila je to teška škola, nije bilo progledavanja kroz prste, morali smo da učimo, ima li smo stroge profesore i teške predmete. Sjećam se da su  u prvi razred upisivana  četiri odjeljenja, a u drugi  je prolazilo samo jedno. Ipak, nalazio  sam vremena, ne samo da igram fudbala već i da skijam, da igram rukomet, košarku i pri tome sam bio jedan od najboljih đaka te generacije. Kad sam bio profesionalac u „Veležu“, završio sam Pravni  fakultet u  Sarajevu. Čovjek, ako  pravilno rasporedi obaveze, ima vremena i za sport i za učenje.

Prekretnica u životnoj  i fudbalskoj karijeri  bio je odlazak u mostarski „Velež“ , gdje ste odigrali preko 450 utakmica. Ko je primijetio Vaš fudbalski talenat?

Preporučio me je nevesinjski profesor fizičkog vaspitanja Arslan Derviškadić. Zahvaljujući njemu svi smo trenirali rukomet, košarku, fudbal… Bio je sjajan čovjek, odličan pedagog. Imao sam ponude i od „Olimpije“, a ja sam maštao da nekad zaigram za “Zvezdu”. Otišao sam u Mostar i  napravio sjajnu karijeru. Odigrao sam preko 450 utakmica za „Velež“. Dao sam i blizu 50 prvenstvenih golova, što je za ono vrijeme bio veliki  uspjeh.

Igrao sam i za mladu reprezentaciju Jugoslavije, za olimpijski tim, ali nažalost u A reprezentaciju  nisam mogao nikad proći, jer je bila užasno jaka konkurencija za moju poziciju, čak i  kad sam najbolje igrao. Na mojoj poziciji su igrali  Safet Sušić i  Pižon Petrović.

Nisam  planirao da idem u inostranstvo, gledao sam sebe u nekom drugom pravcu, ne u fudbalu, već da  budem advokat, ali se namjestilo  tako da u 31. godini odem u Švedsku.

Nakon ovih nesrećnih ratnih godina, okrenuli ste se trenerskoj karijeri. Malo je fudbalskih stručnjaka sa toliko uspjeha vodilo razne  klubove. Da li je Vaše stalno mijenjanje sredina bio izazov ili sudbina?

Da nije bilo rata, ja nikad ne bi bio trener. Kada sam se vratio iz Švedske, postavljen sam za direktora „Veleža“. Početkom rata, otišao sam u Srbiju kao izbjeglica u  mali grad Bečej. Bilo je to teško vrijeme, ratovi, sanckije, izbjeglištvo… Napravio sam dosta dobru trenersku karijeru, bio sam prvak u dvije zemlje, sa „Obilićem“ u Srbiji, pored „Zvezde“ i „Partizana“, a u Poljskoj sam sa „Legijem“ osvojio duplu krunu. U Grčkoj, na Kipru i u Bugarskoj  ostvario sam jedan nevjerovatan rezultat.

U Kini ste doživjeli prave ovacije. Proglašeni ste za trenera godine ispred jednog Lipija i Batista. Bili smo ponosni kada je u novinama osvanuo naslov „Kineski car iz Nevesinja“!

Nikad se ne zna gdje te nosi trenerski put. Dobio sam  ponudu iz Kine od jednog malog kluba, koji je već bio ispao iz tamošnje Prve lige. Kada sam došao, imao je jedan bod iz šest utakmica. Mi smo te godine napravili nevjerovatan uspjeh: za jedan bod nam je pobjegla Azijska liga, da bi već sljedeće godine postavili masu rekorda, bili vicešampioni, napravili rekordnu gledanost… To su Kinezi znali da cijene i  u konkurenciji od 13 stranih trenera i tri Kineza ja sam proglašen za trenera godine.

Početkom godine mediji u Srbiji su Vas proglasili kao glavnog kandidata za selektora. Da li je zaista bilo zvaničnih kontakata sa predstavnicima Fudbalskog saveza Srbije?

Razgovarao sam sa  rukovodstvom Saveza. Pitali su me za zdravstveno stanje, da li radim i da li planiram da se  vratim u Srbiju, ali ništa nije obećano. Taj razgovor je bio  prije mjesec dana. Želja svakog trenera  je da bude selektor državnog tima i  ja to nisam nikad ni krio. Kada sam 2006. godine sa mladom reprezentacijom na Prvenstvu Evrope osvojio treće mjesto, bilo je neko obećanje da  ispratim tu generaciju u A timu, što je bio i normalan slijed događaja. Ipak, tada je odlučeno da za selektora bude izabran Klemente i mislim da je to bila strahovita greška. I dalje ne gubim nadu da budem selektor Srbije.

Ove godine najznačajniji sportski događaj u svijetu je Fudbalski šampionat u Brazilu. Kakve su Vaše prognoze, da li može neka reprezentacija iz drugog plana ugroziti ovih pet-šest vodećih reprezentacija  u svijetu?

Igra se na teritoriji Južne Amerike, tako da je teško da će biti nekih iznenađenja i da će prvak biti neko van ovog kontinenta. Vjerovatno će to biti Brazil ili Argentina. Iznenađenja uvijek bude na svjetskim prvenstvima, ali to traje  eventualno do četvrtfinala. Slabije reprezentacije bljesnu, ali nemaju snage da igraju do kraja, dok najjače svjetske reprezentacije najbolje igraju u samoj završnici.

 

Izvor: Radio Nevesinje