> Neko mi može prigovoriti što brkam dvije rijeke, da Neretva i Trebišnjica nemaju nikakve veze, ali imaju, imaju itekako. Obje imaju čarobnu modru boju gustoga hercegovačkog neba. Kad god me u mome životu i priključenijima, u mojim putovanjima i lutanjima po bijelom svijetu dobrina neka danese na ćupriju, na neki most, ne mogu da se ne sjetim Andrića i njegovih misli o mostovima. Tako i danas u ovom času, u ovo pozno sunčano jutro rujna, u gradu Trebinju na modroj rijeci Trebišnjici, na hairli rijeci, kako je od pamtivjeka zove čeljad ovog kraja, na Arslanagića mostu, mislim na riječi Ive Andrica:

 

“ Gledan sa strane, njegov beo i smelo izvijeni luk je izgledao uvek izdvojen i sam, i iznenađivao putnika kao neobična misao, zalutala i uhvacena u kršu i divljini.

 

“ Ruski imperatorski diplomata, konzul i carski uhoda Aleksandar Giljferding na svome putu po Hercegovini , proputovao je prije više od stotinu godina kroz Trebinje, napio se hladne Trebišnjice i u svoj tefter u bisagama ovako zapisao: Trebinje ili trebinjska tvrđava obuhvata svega 50 polurazrušenih kuća čiji kamen kao dopuna svojom sivom bojom daje ovim kućama naročito tužan izgled. Grad opasuje razrušen bedem, šanac ili hendek. Ulice su tako uske da liče na avlije. Van gradskih bedema smještena je čarsija sa oko 70 prljavih dućana. Na ulasku u grad dočekao ga je trebinjski mudir hadžibeg Resulbegović na divnom arapskom hatu praćen mnogobrojnom svitom. Vratio sam u bisage stari Giljferdingov tefter.

Nekad bilo, sad se spominjalo. Ko zna koliko je godina, hiljada godina tekla ovim poljima, ovim kanjonima, koje je sama pravila dok neki rimski vojskovođa ili legionar ili sijedi senator ili obični baštovan ne izgovori riječ Narona. Narona, Nerena, Neretva. <<

 

iz biografije …

Zuko Džumhur je odrastao na Dorćolu koji je za njega bio i ostao bajka. Sin muftije i hafiza išao je vjerovali ili ne, u njemačko protestantsko obdanište. Igrao se u dvorištu ispred jevrejske sinagoge, a odgajao se u dvorištu beogradske Bajrakli džamije. Osnovnu školu i nižu gimnaziju završio je u Beogradu, a likovne studije u Sarajevu. Na priredbama u školi kočoperio se u bosanskoj muslimanskoj nošnji, koju mu je poslao dajidža iz Sarajeva. Kroz kuću njegovih roditelja defilovali su sve sami velikani toga vremena, od političara, pisaca do vjerskih velikodostojnika.

Rođen je u Konjicu 1920. godine, u Gornjoj mahali . Imao je jedva dva mjeseca kada je s roditeljima otišao u Beograd, gdje mu je otac radio kao vrhovni Kraljevski vojni muftija… Brata su mu ubile ustaše u Jasenovcu, kada mu je bilo tek 18 godina…

Zuko je svojim ugledom jedini doživio da mu predgovor za knjigu „Nekrolog jednog čaršiji” napiše nobelovac Ivo Andrić.

Smrt ga je zatekla 1989. u Herceg Novom, gdje je proživio posljednje godine svog života. Sahranjen je, po sopstvenoj želji, u rodnom Konjicu.

 

 

HP, februar 2014.