Košarka je vrlo jednostavna igra kad je čovjek razumije, komplicirana je samo za one koji nisu savladali elemente, a NBA All-Starovi nemaju veze s tim sportom.

Piše: Zoran Čutura

 

Jeste li gledali NBA All-Star vikend? Sada kad je lako dostupan programskim TV-paketima? Zapravo me ni ne zanima odgovor, pitanje je više retoričko… Jedino što sam gledao tijekom tog vikenda je bilo natjecanje u šutiranju „trica“, u realnom vremenu sam vidio kako Klay Thompson pobjeđuje Stepha Curryja.

Ne zato što sam bio nešto silno zainteresiran, pa sam si navio budilicu u vrijeme to i to, nego zato što me silno bole leđa i često se budim po noći, pa sam se u noći sa subote na nedjelju u neko vrijeme digao i otišao u dnevnu sobu kako prevrtanjem ne bih budio suprugu – nije ona kriva što me bole leđa i nije zaslužila da je budim – i upalio sam TV. Što želim kazati? Pa, takve me revijalne utakmice ni najmanje ne zanimaju, uvijek bih – i jesam – radije gledao drugoligašku utakmicu koja je odlučena jednom loptom, jednim šutem, nego nekakvu reviju kojoj je glavna zadaća zabaviti gledatelje i pokazati kako protagonisti drže do njih.

A kako to obično biva, jedan od prvih velikih novinarskih zadataka bio mi je odlazak na NBA All-Star utakmicu u Atlantu, mislim da je to bilo 2003. godine. Na stranu sama utakmica, koga briga za njen tijek, kao novinar koji piše s All-Stara namjeravao sam primarno pisati nekakve pričice o NBA ligi i igračima, pa sam se pokušavao fokusirati na popratne događaje, jer je to događaj na kojem veliki i veličanstveni igrači moraju biti dostupni medijima pod prijetnjom novčanih kazni.

Neka druga vremena

Ujutro na dan same tekme organizirani su nekakvi „okrugli stolovi“, za kojima sjede igrači, a novinari im guraju mikrofone pod nos. Pretpostavljam da je tako na svakom NBA All-Star vikendu. Sjećam se Kineza, kojih je bilo… pa bilo ih je k’o Kineza, jer je u rosteru Zapada bio i Yao Ming… Obilazeći te stolove i slušajući fragmente pitanja i odgovora kako bih se za nešto „uhvatio“ i o nečemu složio pričicu, ama baš za svakim stolom koji sam obišao čuo sam odgovore: „Osjećam se odlično…“, „Drago mi je što sam ovdje, okružen prijateljima…“ Za svakim stolom isto. I razočaran sam otišao svojim putem, a priču sam – ako se dobro sjećam – složio o Margaret Mitchell, autorici romana Prohujalo s vihorom i dobitnici Pulitzerove nagrade, koja je čitav život provela u Atlanti.

Taj je novinarski put, dug i predug, kasnije izvuklo to što sam išao u Milwaukee, gdje je Toni Kukoč odrađivao posljednje sezone prije igračkog umirovljenja, pa još i u Memphis, gdje je igrao Gordan Giriček. Kad putnik sleti u Memphis, na aerodromu ga dočeka natpis „Home of the blues and birthplace of rock’n’roll“ (dom bluesa i rodno mjesto rock’n’rolla) i tamo sam se stvarno ugodno osjećao. I zabavio, lutajući srcem Memphisa, gdje u svakoj birtiji na Beale Streetu svira neki bend, ne znaš koji je bolji od kojeg, i posjetivši legendarni Sun Studios, gdje je Elvis snimao svoje prve pjesme, a glazbene karijere počeli i Johnny Cash, Jerry Lee Lewis, Carl Perkins i drugi. E da, otišao sam i u Elvisovu rezidenciju Graceland, to carstvo kiča, kroz koje godišnje prođe nekih 600.000 posjetitelja. Bez mene te 2003. godine bilo bi ih evidentirano 599.999…

Odlutah malo, kad krene proustovski tijek misli, teško se kontrolirati.

Jedina jugoslavenska košarkaška All-Star utakmica, jedina za koju znam, igrana je 1991. godine. Zašto baš te ’91, u predvečerje rata, ne znam. Možda je to bio naivni pokušaj održavanja bratstva i jedinstva barem na košarkaškom planu. No, nije bilo NBA-ovskog formata Istok protiv Zapada, nije bilo ni Sjevera protiv Juga, igrači su jednostavno bili pomiješani u ekipama nekim kriterijem kojeg se ne sjećam.

Da sad baš ne objašnjavam zašto te ’91. nisu igrali Istok protiv Zapada, to je dio naših kolektivnih sjećanja. Ružnih sjećanja. Sjećanja koje bi trebalo „deletati“, a ne može ih se „deletati“ jer nije riječ samo o sjećanjima nego o vrlo konkretnim posljedicama tih sjećanja, posljedicama koje i danas osjećamo na vlastitoj koži. Igralo se, naravno, u Sarajevu, gdje bi se drugdje igralo? Nijedan drugi republički glavni grad nije dolazio u obzir…

Da bi to Sarajevo, simbol košarkaškog All-Star bratstva i jedinstva, teško nastradalo u ratu od istog tog bratstva i jedinstva, kao i oni ljudi koji su tada napunili Skenderiju. Ma, upotrijebio bih ja i moćniji izraz od „nastradati“, onaj pučki, ali to ne bi bilo objavljeno. Sjetim se tog All-Stara ponekad, a sjetim ga se jer među uspomenama u ormaru, u onom dijelu ormara u kojem se drže stvari koje nisu u svakodnevnoj upotrebi, ali ih čovjek čuva jer… jer… mogu zatrebati, ili su mu drage uspomene, ili je jednostavno prelijen da sve to očisti – i dalje imam dres s tog All-Stara. Bijeli dres, firma Dribbling ga je proizvela, prišiven natpis „Energopetrol“, s lijeve strane naprijed odštampan natpis „YU ALL STAR“, na leđima broj osam. Inače ne držim mnogo do takvih, materijalnih uspomena, nema kod mene medalja po zidovima, ni pehara na policama, ni uokvirenih dresova u kojima sam osvajao klupske ili reprezentativne trofeje. Ono što nisam podijelio – pobacao sam.

Košarka je postala neprepoznatljiva

U jednom nastupu bijesa tijekom rata, vjerojatno za vrijeme neke zračne uzbune i zamračenja u Zagrebu, bacio sam sve memorabilije vezane uz reprezentaciju SFRJ u kontejner za smeće, koji mi je pet metara od ulaza. I nije mi žao zbog toga. Ni danas, dvadeset i nešto godina kasnije. Ali ovaj All-Star dres… To je vrijedno čuvanja, to je bizarnost, to je raritet. Država više ne postoji, firma Dribbling više ne postoji, a ja sam igrao na All-Staru nepostojeće države. Bio sam među dvadesetak najboljih duhova. Duhova iz ormara. Dres je ostatak nekih vremena koja su u nepovrat prohujala. I nikad se više neće vratiti.

Ima nešto snimaka s te utakmice na YouTubeu, iznenadio sam se. Inače ne volim te stare snimke, samo me podsjete koliko sam godina i kila imao manje, i koliko sam kose imao više. A ono što mi se tada činilo da na terenu radim strelovito brzo i vješto, iz današnje perspektive izgleda užasno sporo i trapavo.

Zato je bolje da se tog sarajevskog All-Stara sjećam kao događaja na kojem sam odigrao dobro, dajući nekih dvadesetak poena, a da ni sam ne znam kako. Igrao sam, naime, u ekipi s Kukočem i Sretenovićem, tada igračima dominantne Jugoplastike, i lopte su mi same dolazile u ruke, trebalo ih je samo položiti u koš. Blok tu, finta tamo, pas ovamo, kretnja bez lopte… Košarka je vrlo jednostavna igra kad je čovjek razumije, komplicirana je samo za one koji nisu savladali elemente. I za gledatelje i za igrače. Pa me zato, valjda, i nasekiraju ovi NBA All-Starovi, to nema veze sa sportom kojim sam se ja bavio.

 

Izvor: Al Jazeera