Ne postoji sedam svjetskih čuda. Postoji samo jedno i to je ljubav, Žak Prever.

Čuveni vavilonski viseći vrtovi, jedno od sedam svjetskih čuda antičkog svijeta, upravo su prema legendi građeni zbog ljubavi, međutim pored predivne priče za njih ne postoje dokazi.

Naime, ogromni stari grad Vavilon, čuven po svom bogatstvu, ljepoti i raskoši, bio je jedan od najznačajnijih centara istočne civilizacije o kome su pisali mnogi: Herodot, Strabon, Diodor Sicilijanski i mnogi drugi.

Istorija govori da je naročito veliki procvat Vavilon dostigao u vrijeme cara Nabukodonosora, koji je potčinio bogatu Siriju, učvrstio vlast u Fenikiji i zauzeo Jerusalim, prijestonicu Judejskog carstva. U tim pohodima došao je do ogromnog plijena i do većeg broja robova, što mu je pomoglo da ostvari svoje grandiozne planove i stvori od Vavilona jedan od najblistavijih gradova Bliskog istoka.

Građen je prema planu u obliku pravougaonika, rijeka Eufrat dijelila ga je na stari i novi grad, i bio je okružen dvostrukim prstenom zidina, na kojima je bilo osmoro vrata koja su nazvana po vavilonskim bogovima.

Za Vavilon je vezana Vavilonska kula koja je kao simbol zbrke i nerazumijevanja pružila mogućnost mnogim interpretatorima da je tumače na razne načine. Međutim dok je Vavilonska kula ostala samo simbol, jedna druga priča bila je posebno zanimljiva – neobični vrtovi na dvorcu cara Nabukodonosora.

Tako zapanjujuće izgrađenih vrtova nije bilo u čitavom svijetu. Nalazili su se iza visokih i čvrstih zidina carskog dvorca. Kako legenda kaže, njih je podigao car Nabukodonosor (606-562) za voljenu ženu Semiramidu, midijsku princezu, koja bješe navikla na zelene brežuljke i šume svoje domovine, pa je za njima tugovala u pustinjskom Vavilonu.

Želeći da ublaži njenu tugu, Nabukodonosor odluči da joj pokloni čitavu oazu zelenila i cvijeća. Ti divni vrtovi ležali su na četvorospratnoj kuli koja je natkrivala mnoge građevine. Unutar svakog sprata bili su čvrsti svodovi od crijepa, koji su se oslanjali na snažne visoke stubove. Platforme terase bile su izrađene od masovnih kamenih ploča različitih oblika, a odozgo pokrivene jednim slojem trske i potom zalivene asfaltom.

Na sve to naliven je debeli sloj plodne zemlje, dovoljan da u njemu raste drveće, čak i čitava mala šuma. Spratovi vrtova bili su spojeni stepenicama i pokriveni pločicama u bijeloj i ružičastoj boji. Stubovi u vrtovima su dostizali visinu od 25 metara, te je bilo dovoljno svjetlosti za rastinje. Na zalijevanju tih neobičnih vrtova radilo je stotinu robova po cijeli dan, vukući vodu iz Eufrata pomoću jednog velikog točka, koji je kožnim vedrima crpio vodu i iznosio je na površinu.

Semiramidini viseći vrtovi Vavilona zbog svoje legendarne ljepote i kompleksnog načina na koji su izgrađeni uvršteni su u sedam svjetskih čuda.

Čak je i car Aleksandar odlučio da Vavilon načini prijestonicom svoje ogromne države. Pošto je pobijedio cara Darija Trećeg u bici kod Gaugamele, Aleksandar Veliki krenuo je na Vavilon. Očekivao je veliki otpor i bitku, međutim lokalno vavilonsko stanovništvo, nezadovoljno zbog poreza i ostalih dažbina, predalo je tada grad Aleksandru bez ikakve borbe, sa cvijećem i radosnim pokličima.

Kada je nakon toga htio da svojom ogromnom flotom obiđe Arabijsko poluostrvo i da nađe direktan put iz Vavilona u Egipat, a iz Egipta da krene u pohod na Zapad, caru je iznenada pozlilo. Naredio je da mu ležaj iz dvorca prenesu u viseće Semiramidine vrtove, odakle je davao posljednje instrukcije svojim ratnicima.

Kada je vidio da mu se bliži kraj, poželio je da ga prenesu u onu istu odaju gdje je nekada na svom zlatnom prijestolu sjedio car Nabukodonosor. Tu je Aleksandar Veliki izdahnuo, 13. juna 323. godine prije naše ere.

Čitav Vavilon, a posebno vrtovi koji su, prema Herodotu, dostizali visinu od oko stotinu metara, simbol je sjaja i raskoši, koji je, nažalost, iščezao u prostoru i vremenu. Međutim, legendarni vavilonski vrtovi postali su i ostali jedno od sedam čuda antičkog svijeta.

Nova istraživanja:

Prema istraživanjima novijeg doba, čuveni vavilonski viseći vrtovi uopšte se nisu nalazili u Vavilonu. Poslije više od 20 godina istraživanja, prof. Stefani Dejli je sakupila dovoljno dokaza da dokaže da je čuvene vrtove napravio asirski vladar Senaherib u Ninivi, a ne, kao što se do sada mislilo, car Nabukodonosor u Vavilonu. Detektivski rad profesorke Dejli iznio je na vidjelo četiri ključna dokaza.

Prvo, proučavajući istorijske opise visećih vrtova, shvatila je da je bareljef u Senaheribovoj palati u Ninivi zapravo predstavljao drveće koje raste na krovovima upravo kako je zapisano u starim opisima vrtova.

Taj ključni originalni bareljef izgleda da je bio izgubljen sredinom XIX vijeka. Kada ga je otkrio britanski arheolog Ostin Henri Lejard četrdesetih godina XIX vijeka, činilo se da je već u tako jadnom stanju da mu je površina bila vidno izjedena.

Prilikom daljeg istraživanja prof. Dejli je primijetila da je moguće da je nakon što je Asirija opljačkala i osvojila Vavilon 689. godine p.n.e., asirski glavni grad Niniva smatran Novim Vavilonom, što je dovelo do kasnijeg vjerovanja da se viseći vrtovi nalaze u Vavilonu.

Ona je otkrila da je bar još jedan grad u Mesopotamiji, Borsipa, pominjan kao drugi Vavilon i to još u XIII vijeku p.n.e., što dokazuje da su u drevna vremena imena određenih mjesta korištena da bi se opisali neki drugi gradovi i mjesta.

Glavno otkriće bilo je kada je primijetila da je Senaherib preimenovao imena svih ulaza u Ninivu i dao im imena koja su se tradicionalno davala kapijama Vavilona, a to su bila imena bogova. Tako je Niniva zaista postala Novi Vavilon.

U daljem istraživanju, prof. Dejli je uporedila topografiju Vavilona i Ninive i shvatila da potpuno ravni predjeli oko Vavilona nisu bili pogodni za navodnjavanje vrtova. I, na kraju, zaključila je da su vrtove opisivali istoričari koji su zapravo obilazili zonu oko Ninive.

 

Izvor: Nezavisne novine