Ko nije pio trebinjska vina i ko nije ušao u Galeriju Milivoja Bokića u Trebinju i vidio kako se, u grčevitom zagrljaju, sjedinjuju kamen i drvo, da bi se potom vještom rukom majstora preoblikovali u najneobičnije forme umjetničkog izraza, taj nikada neće saznati kakve darove krije u sebi hercegovački krš i kakve sve darovitosti nosi u sebi hercegovački čovjek.

 

Taj susret sa drvetom i kamenom, tim suštastvenim elementima hercegovačke prirode, koje Milivoje svojim vizijama i porukama uzdiže na nivo neizrecivog, odvodi čovjeka u prostore oniričkog i pretvara ga u djelić univerzuma.

Kamen i drvo u umjetnikovim kompozicijama vraćaju posjetioca u samo središte antičkog razumijevanja filozofije prirode.

I sam potekao iz tog toplog siromaštva, samouki skulptor Milivoje Bokić (1934, Domaševo, kod Trebinja) je u zavičajnom kršu strpljivo iskopavao najneobičnije dragulje „rada prirode“, kojima je u svojoj radionici davao novi vizuelni i misaoni izraz.

U tom bogatom opusu specifične forme ima čudesne epske poetike i romantičnog zanosa, ali i elemenata apstraktnog i nadrealnog. Zbog toga istoričari umjetnosti s pravom kažu da je Milivoje Bokić u isto vrijeme klasičan i moderan.

Sticajem čudnih okolnosti posljednjeg rata, Milivoje Bokić se iz zatvora u Dretelju sa skulpturama obreo u Austriji. Neko proviđenje htjelo je da svijet otkrije umjetnika koji dolazi iz ratnog pakla i donosi sa sobom čudesan svijet formi, na sličan način spasen iz utrobe napaćene hercegovačke zemlje. Na samostalnim i kolektivnim izložbama u Austriji, Danskoj i Njemačkoj umjetnik je ostavio neizbrisiv trag.

O originalnom izrazu Milivoja Bokića pisali su mnogi istoričari umjetnosti, ovdje i u svijetu. Ono što nije napisano u katalozima za izložbe, ispričaće posjetiocu Trebinjci koji su gledali kako umjetnik svojim rukama projektuje i gradi galeriju nad Trebišnjicom.

Zašto galerija baš nad vodom koja teče? Takva pitanja se ne postavljaju umjetnicima. Valjda je i to dio umjetnikove kompozicije – voda kao još jedan element! Svijet kao vječno mijenjanje i vječno trajanje.

Tako je Trebinje dobilo umjetnika i njegovo djelo na način koji je osmislio sam umjetnik. Biće to nezaboravno i neizbrisivo mjesto susreta cijelog svijeta sa nama i našom kulturnom istorijom, dirljivog i neobičnog, kao što je i susretanje kamena i korijena hercegovačkog duba.

Kažu da niko nije nezahvalan prema živom umjetniku kao njegov zavičaj. Ne znam kako će se Trebinje odužiti Milivoju Bokiću. Znam sigurno da Milivoje ništa ne traži i ne očekuje. Eno ga u Ljubomiru, traga za korijenjem stoljetnog oraha pod kojim je kao mladić „izvajao“ samar do tada neviđene ljepote. Vjeruje da je tamo ostalo nešto neotkriveno i neizrecivo.

 

Izvor: Nezavisne novine