Sve više dijelova ekonomije zavisi od klime – od poljoprivrede do šou biznisa – a sa tim trendom raste i upotreba „vremenskih budućnosti“, finansijskih instrumenata koji su vremenske prilike pretvorili u robu. Strahovanje od onoga šta nas čeka ‘sutra i odande’, od onog odozgo i odozdo, ovaploćeno je u mjesečnim premijama na konto ‘ljetnjih i zimskih derivata’ osiguravajućih kuća.

U nacrtu prioritetnih oblasti istraživanja velikog nacionalnog tijela jedne evropske zemlje usred visokoučenih fraza našla se i riječ koja je nestala sa medijskog obzorja kad i zanimanje za El Ninjo, pišu Biznis&Finansije. Ta riječ je – telekonekcija. El Ninjo je naime telekonekcijski fenomen koji, iako smješten zapadno od čileanske obale, pravi probleme širom svijeta. Nešto nalik na pad jedne berze koji epidemijski obara ostale. I evo šta s tim u vezi kaže ovaj evropski dokument: jedan od glavnih izazova savremenog svijeta je povećana ‘telekonekcijska osjetljivost’ na političke, ekonomske i prirodne poremećaje.

Ako se stvarno radi o mjerljivom povećanju ove osjetljivosti, kako to da smo poslije decenija tehnološko-naučnog i društveno-ekonomskog procvata širom svijeta (kako gde), koji u svoje uspjehe ubraja i Lajku i Tviter, odjednom postali tako ranjivi, tako kenjkavi, tako polu-uplakani i prestravljeni time šta nas čeka sutra ili odande. Odjednom izgleda da sva ona nepodnošljiva lakoća postojanja, na koju smo se naivno primili, istopila u političkim prevratima, uništavanju okoliša, i ekonomskom srozavanju čije uzroke običan svijet ne može da pohvata, a čiji razvoj prati kao spektakl nasilja i u društvu i u takozvanoj prirodi. Znam šta ćete odgovoriti: nismo krivi mi, kriva je telekonektivnost. Kada neko u Briselu dobije kijavicu, Bukurešt zaradi upalu pluća.

Zašto je prognoza vremena na kraju vijesti?

Dokaz straha od skupe neizvjesnosti izazvane telekonekcijom poznat je u svijetu finansija pod imenom vremenskih derivata, berzanskih proizvoda namijenjenih trgovini vremenom. Skoro dvadeset procenata privrede razvijenih ekonomija zavisi od vremenskih prilika, a to je rastući trend: poljoprivreda, šou biznis, energija, gradnja, transport, internet, maloprodaja i tako dalje. U apsolutnom iznosu, kad je riječ samo o SAD, govorimo o jednom trilionu dolara godišnje.

Uzroci ove ogromne ranjivosti na meteorološke prilike su prisutni i u javnoj svijesti, iako se u etru vrijeme obično pominje na kraju vijesti, nalik nekom informativnom siročetu odvojenom blokom reklama od ‘ekonomsko-političke stvarnosti’. Nelogično, jer se dobro zna da troškovi zdravstvene zaštite rastu tokom ljetnjih mjeseci, da turizam trpi od nesezonskog vremena, da privreda usporava sa snjegovima, da Miholjsko ljeto ugrožava profite zimskih kolekcija odjeće i da hladan avgust kosi zaradu od “rumenka” i “čoko-mokoa”. Da ne pominjemo gubitke zbog magle, poplava, grada i kasnog mraza. Meteorološke rizike u ekonomiji je posebno teško kontrolisati jer su lokalizovani, izmiču tehničkoj kontroli i, uz svo poštovanje za meteorologe, teško ih je do tančina prognozirati.

Uspon vremenskih fjučersa

Do skora je osiguranje bilo glavni metod koji su firme i fizička lica koristila kao zaštitu od rđavog vremena. Problem je u tome što osiguravajuće kompanije mogu da ponude zaštitu uglavnom u slučajevima katastrofalnih šteta. Osiguranje ne može da pomogne kompanijama i ljudima koji trpe štetu od više-manje normalnih oscilacija u temperaturi, od magle, ili od pada internet prodaje zbog sunčanog vremena. U vrijeme katastrofalnih poplava na jugu Engleske početkom ove godine (šteta čišćenja je do sada prešla 1.3 milijarde evra), konvencionalna maloprodaja pala je u istom iznosu u kom se povećala internet prodaja.

Krajem devedesetih, finansijski maverici su počeli da kvantifikuju i indeksiraju vrijeme kroz mjesečne ili sezonske prosjeke, da zatim te indekse vezuju za dolarsku vrijednost i da te pakete – vremenske derivate – obrću na berzi. Ova vrsta trgovine je već bila poznata u trgovini indeksa drugih vrsta, valuta, interesnih stopa i poljoprivredne robe. Ali ovo je bio korak koji je pretvorio i vrijeme u trgovinsku robu. Za razliku od državnih i privatnih službi zainteresovanih za srednjoročne procjene i prognoze, vremenski derivati su omogućili tržištu da posjeduje kvantitativnu, finansijsku mjeru vjerovatnoće ovih procjena i prognoza.

Sa prvom vremenskom transakcijom iz 1996, otvorena je oblast vremenskog menadžmenta rizika čija je vrijednost u prvih nekoliko godina trgovanja porasla na preko pet milijardi evra. Od tog trenutka, finansijska strijepnja od neprofitabilnog vremena je postala roba i, kao takva, stavila pod finansijsku kontrolu strahove od običnog, ne-finansijski izraženog vremena.

Prema sistemskom teoretičaru Tomasu Hjuzu, svaki sistem živi i raste kroz asimilaciju i anuliranje svoje okoline, čime eliminiše neizvjesnost, slučaj i rizik. Finansijsko obuzdavanje klimatske neizvjesnosti je ništa manje nego sistemska kolonizacija hidrometeorološkog prostora, pri čemu taj prostor i dalje nastavlja da izaziva strahove i paralizu izvan svijeta obezbijeđenog derivatima.

Godine 1999. Čikaška berza (Chicago Mercantile Exchange, CME) je napravila novi korak u ovom smijeru, uvodeći trgovinu ‘vremenskim budućnostima’ i opcijama na ove budućnosti (futures). Treba imati u vidu da se standardni (over the counter, preko šaltera) vremenski derivati prave kroz pregovore između stranaka gdje je rezultat dogovora ‘unikatan’: kao sladoledžija želim ugovor koji me kompenzuje na nedjelju dana maksimalne temperature ispod 15 stepeni u toku meseca jula, i ništa više. Ovakvi konvencionalni, fiksni derivati se razlikuju od vremenskih budućnosti koji su standardizovani proizvodi i sa kojima se trguje u javnom opticaju, obično u aukcijskom e-okruženju sa fluidnim i transparentnim formiranjem cena. Proizvod ovog tipa, za razliku od ‘sladoled derivata,’ je zasnovan na akreditovanim statističkim indeksima koje, recimo, na berzi u Čikagu uspostavlja Earth Satellite Corporation, međunarodna firma koja se specijalizovala za geografske informacione sisteme.

Kako smo postali preosjetljivi

Vremenske budućnosti kupuju prevashodno energetske kompanije. Interesovanje međutim raste i među agrobiznisima, restoranima, i u turističko-transportnom sektoru. Posebno je interesantno analizirati efekte derivata u poljoprivredi. Uobičajeno je, recimo, da poljoprivrednik osigura svoje žito od poplava. Ukoliko do njih dođe, on može potraživati odštetu na osiguranu imovinu. Da bi dobio odštetu, poljoprivrednik mora da dokaže da je šteta nastala od poplava. Ovo često nije jednostavan posao jer šteta na letini zavisi od više faktora: od kiše, od položaja imanja, od podzemnih voda u regionu, od sistema odvodnjavanja. Poljoprivrednik tako može doći u nepriliku prilikom naplaćivanja očigledne štete, čiji uzrok ne može do kraja da identifikuje.

Alternativa su fiksni derivati. Poljoprovrednik može da se opredijeli na derivativne količine padavina koje bi mu dale ‘objektivnu’ metodu osiguranja protiv poplave. Kišni derivat je tako ugovor koji isplaćuje novac vlasniku oštećenog imanja ne na osnovu utvrđenog uzroka poplave, već na osnovu izmjerene količine kiše u intervalu i na mjestu predviđenim ugovorom. Ukoliko padavine prebace dogovorenu vrijednost, derivat je aktiviran. Zanimljivost je da osiguranik, u principu, može dobiti odštetu čak i bez osmotrene poplave sve dok je zadovoljen uslov količine padavina.
Koliko je ova praksa blizu ili daleko od naših prostora? Treba pomenuti da je većina trgovine derivatima i dalje u Sjedinjenim Državama a da u Evropi tržište raste uglavnom u Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj i Skandinaviji. PWC procjenjuje da je 2011. godine vrijednost cijelog tržišta vremenom bila oko 12 milijardi dolara. Sniježne budućnosti posebno privlače pažnju, što zbog prevoza, čišćenja, i poplava, što zbog zimskih centara koji za sada na ovu opciju još gledaju sa skepticizmom. Australijski ski centri umjesto finansijskog osiguranja koriste snežne topove i ‘sađenje’ cijelih oblaka.

Analitičari smatraju da potencijalni kupci i dalje vide derivate kao luksuz. Ali luksuz može da stvori i veći luksuz. Primjer je kinesko vrelo ljeto iz 2013. godine, kada je većina biznisa poslovala sa gubitkom – izuzev proizvođača klima uređaja. U Kini su ovi uređaji skupi za prosječnog stanovnika i zbog početne cijene i zbog visoke potrošnje energije. Kako bi riješile problem i podstakle prodaju, osiguravajuće kompanije su pribjegle promocijama uređaja zasnovanih na ugovornom derivatu. Ako mušterija kupi klima uređaj, i ako spoljna temperatura pređe zadatu vrijednost u zadatom vremenskom intervalu, mušterija dobija dnevni popust do polovine cijene uređaja. Telekonekcija u akciji: finansijski mehanizam izmišljen u Čikagu stimuliše maloprodaju klima uređaja u Kini – zbog vrućina koje su uslovljene rastom ugljendioksida u atmosferi koji se emituje iz termoelektrana koje te iste klima uređaje snabdijevaju strujom!

I da li smo onda stvarno postali telekonekcijski preosjetljivi? Ako jesmo, zašto? Da li je uzrok u kompleksnosti i međupovezanosti života u kojem se kontrola nad šansom i rizikom ne može uspostaviti jer se ne mogu uspostaviti ni srazmjere neizvjesnosti? Ili je uzrok u zamiranju država koje se sve manje mogu starati o ostarjelim infrastrukturama, a izgovore pronalaze u klimatskim promjenama? Ili norme prostornog planiranja zahtijevaju reviziju tako da predvide događaje koji su izuzetno rijetki a ekstremno razarajući? Ili će strahovanje od onoga šta nas čeka ‘sutra i odande,’ od onog odozgo i odozdo, ovaplotiti u mjesečnim premijama na konto ‘ljetnjeg derivata’ osiguravajuće kuće koj će nam isplaćivati odštete kako bi nam vrućina lakše pala sa punijim džepom?

Izvor: eTrafika