Da li vam je bitno šta drugi misle o vama ili se uopšte ne obazirete na mišljenje okoline? I dok je nekima svejedno, druge pogađa i najmanji komentar na njihov račun.

Ipak, htjeli mi to da priznamo ili ne, većina nas ima potrebu da ostavi što bolji utisak na okolinu. Postavlja se pitanje, međutim, čije su kritike važne, ko su ljudi nad čijim sugestijama treba da se zamislimo? Ko uopšte ima pravo da nas vrednuje i ocjenjuje? I da li ima smisla pokušavati da se udovolji svijetu?

Zavisnici od tuđeg mišljenja

U zamku najlakše upadaju nesigurni, ljudi s manjkom samopouzdanja, koji na osnovu toga kako ih drugi vrednuju  vrednuju i sami sebe.

Kako ne biste postali zavisnici od tuđeg mišljenja, važno je da shvatite da ste samo vi odgovorni za to kako se osjećate. Mišljenja ljudi koje cijenite treba da prihvatite, da ne odbacujete dobronamjerne sugestije, ali svijest o sebi je lična stvar. Sami morate da je izgradite i ne pristanete da budete zarobljenik tuđeg mišljenja. Oni koji to uspiju žive onako kako žele i spremni su da preuzmu odgovornost za svoje životne izbore, a sasvim je normalno da će se to nekome svidjeti, nekome ne. Želja za sviđanjem drugima datira još iz djetinjstva. Jedan od najvećih strahova kod male djece je strah od toga da će se roditeljima nešto desiti, da će se odvojiti od njih, da će ostati sami. U osnovi straha od odbacivanja je uvjerenje da nisu dovoljno dobra, da ne vrijede dovoljno i da su kriva jer ih drugi odbacuju, zbog čega se javlja loša svijest o sebi, nesigurnost, osjećaj bezvrijednosti, manjak samopouzdanja. Kada roditelji djetetu pokazuju da im se neko ponašanje sviđa, ono usvaja te poruke i tako gradi svijest o sebi. Zato nikada ne kritikujte dijete, već samo njegovo ponašanje. Objasnite mu da je vrijedno i da ga volite čak i kada je bezobrazno i da loše ponašanje ne znači da je i ono loše.

Konstruktivni konflikt

Kada nas kritikuju osobe do čijeg mišljenja nam je stalo, često se uvrijedimo ili nam proradi sujeta, jer što nam je osoba važnija  i njeno mišljenje nam je važnije. Onaj ko upućuje kritiku treba da zna kako da je uputi, a onaj ko je prima, kako da je prihvati. Na taj način stičemo socijalnu i emocionalnu pismenost, tako da dobronamjernu kritiku nećemo doživjeti kao atak. Onaj ko upućuje kritiku mora da kritikuje ponašanje osobe, a ne njenu ličnost.

Socijalna maska

Možda najvažnija lekcija koju treba da naučite, jeste da to što se nekome ne sviđate ili što vas neko ne voli ne znači da ne vrijedite. Kada jednom razriješite tu dilemu, sve je mnogo lakše.

Ipak, većina ima svoj javni i intimni dio ličnosti, a socijalna maska koju nosimo u javnosti, odnosno imidž, mnogima služi kao zaštita. Pred ljudima sa kojima smo bliski otvoreno pokazujemo emocije, razgovaramo o sebi i svojim planovima, uspjesima, neuspjesima, strahovima, dok osobama s kojima nismo bliski ne otkrivamo previše. Zato je normalno da svi imamo neku vrstu socijalne maske.

Pazite ko su ljudi koji vas okružuju

Psiholozi kažu da kritike najteže podnose samokritične osobe, jer one samo potvrđuju njihov, inače pogrešan, stav da nisu dovoljno dobri. Tuđe mišljenje je, promjenjiva kategorija, a treba da uzmete u obzir da postoji i tip ljudi koji stalno dovode u pitanje tuđe ponašanje i reakcije. To su osobe veoma nezadovoljne sobom i svojim načinom života, pa njihovo stalno kritikovanje svega i svakoga više govori o njima samima nego o vama. Previše samokritični ljudi su njihove idealne žrtve, pa ukoliko prepoznajete opisano ponašanje u nekom odnosu koji njegujete, shvatite da problem nije u vama, već isključivo u njima.

Izvor: Nezavisne novine

Facebook komentari

komentar