Na svega desetak kilometara od Mostara, u regionu Blagaja, na vrelu rijeke Bune, koje mnogi smatraju jednim od najvećih i najljepših u Evropi, nalazi se jedno, kako mnogi turisti kažu, „misteriozno mjesto“ koje kao da se „rađa“ iz podzemne kraške rijeke.

Tekiju su, kako piše na kamenoj ploči u njenoj avliji, početkom 15. vijeka izgradili derviši. Izgrađena je na mjestu starijeg bogumilskog svetišta o kojem nema preciznih podataka. Prvi spomen tekije u Blagaju nalazimo u Putopisu Evlije Čelebije, koji je kroz ovo mjesto proputovao 1664. godine. On je zapisao da je mostarski mufti-efendija podigao uz litice izvora Bune visoke 200 metara jednu tekiju u kojoj derviši vode prijateljske razgovore i naučne diskusije.

To je mjesto gdje su posebnim ritualom derviši obavljali – i danas obavljaju – zikr (slavljenje Boga). Tekija u Blagaju pripadala je raznim derviškim redovima, najprije bektašijama, a zatim halvetijama i kaderijama. Danas je predvođena vekilom (zamjenikom šejha) nakšibendijskog reda. Ova mistična građevina, nacionalni spomenik BiH, posebno je blago Hercegovine, dragulj religioznog turizma.

Na površini tamnomodre – smaragdnozelene Bune vide se obrisi ove orijentalne bosanske arhitekture koja do današnjih dana privlači bjelinom svoje duple fasade, spratom i proširenom sobom koja podsjeća na balkon.

Osim što se tekija poput neke mistične građevine „rađa“ odmah kraj mjesta „rađanja“ same Bune, ona se smatra jednim od najmisterioznijih mjesta u Bosni i Hercegovini.

U tekiji se nalazi turbe s dva mezara prekrivena zlatnom čohom, gdje su, kako se vjeruje, ukopani Sari Saltuk i Ačik-baša. Saltuk je istorijski i mitski osmanski junak, a ima više legendi kako je nastao njegov grob u Blagaju. Prema jednoj, koja se pričala u Blagaju, pred mrak je projahao kroz blagajsku čaršiju starac s bijelom bradom, na bijelom konju. Otišao je prema vrelu. No, starac se nije vraćao. Buna je nadošla, tako da nije mogao preći, a na ovoj strani tolika je strmina da je nemoguće na konju po noći proći. Tražili su ga, ali uzalud. Onda zaključiše da je misteriozno iščezao te mu tu podigoše turbe i tekiju. O drugom grobu blagajske tekije, Ačik-bašinom, manje se propovijeda. Obično se navodi da je Sari Sultak rekao: „Poslije mene, Buna će izbaciti jednog poput mene. Taj će biti gologlav.“ Postoje priče da je običaj da se u tekiji naveče ostavi bokal s vodom i peškir. Peškir ujutro bude mokar, a bokal prazan.

Tekija na Buni u Blagaju otvorena je za posjetioce tokom čitave godine i u njenoj predivnoj bašti, s veličanstvenim pogledom na izvor Bune, služe se osvježavajuća pića, čaj i bosanska kafa. Tu se takođe nalazi nekoliko restorana u kojima možete da pojedete pastrmku, i to blagajsku, uvaljanu u kukuruzno brašno, što predstavlja svojevrsni specijalitet. Nije bitno koje ste vjere, pola ili nacionalnosti, u tekiju su svi dobro došli. Starija gospođa na ulazu nas je samo zamolila da pokrijemo glavu te nam ustupila maramu. Obišli smo tekiju i samim ulazom u nju zaronili u 15. vijek.

„Ovdje nam dolaze svi, Kinezi, Amerikanci i Liliputanci, ja ih sviju dočekam sa osmijehom i uvijek im rado pokažem tekiju, jer ona je zaista blago, koje svi treba da vide“, ispričala nam je gospođa koja nije željela sa nama da podijeli svoje ime.

Mjesto Blagaj

Blagaj je stari grad izgrađen još u vrijeme Rimskog carstva. Tada nije bio grad, već utvrda, a s vremenom se razvio u pravi biser Hercegovine.

Ima izuzetno veliki broj sunčanih dana, gotovo 200. Stoga i ne čudi činjenica da oko 170 vrsta ptica nalazi stanište na ovim prostorima. Od njih najpoznatiji je bjeloglavi sup (Gyps fulvus), vrsta kojoj prijeti istrebljenje, koju možemo još sresti jedino na ostrvu Cres. Ekološki čista i hladna Buna, čiji izvor spada među najjače u Evropi, idealna je za uzgoj svjetski poznate pastrmke. Od voća uspijevaju mediteranske kulture: grožđe, smokve, breskve, kajsije, šipci, kivi…

 

Izvor: Nezavisne novine