Vjerovatno da ne postoji nijedna hercegovačka generacija koja nije odgojena, između ostalog, na popari. Starinsko jelo pripremljeno od skromnih sastojaka, zasnovano na „spašavanju“ starog hljeba može se smatrati „sirotinjskim jelom“, ali pored svih današnjih gurmanluka koje je donijelo moderno doba za poparu će mnogi reći da je prava hrana za dušu.

Skromni hercegovački seljak, čuvajući meso i ostale đakonije za posebnog gosta namjernika ili slavsku i božićnu trpezu, poparu je koristio izuzetno često u dnevnoj ishrani a posebno su je volila djeca. Još kada se u stočarskom domaćinstvu nađe kajmaka, sira ili masla, ovo jelo zaista postane poslastica sa dovoljno kalorija da se obave dnevni težački poslovi. Naziv popara došao je od načina pripreme ovog jela, jer se stari hljeb „popari“ u vodi ili mlijeku. Izvorno se pripremala tako što se u provrelu vodu doda po mogućnosti pomenuti sir, kajmak ili maslo, potom se dodaje rukama drobljeni hljeb. Sir se može dodati i kasnije, a često se, ukoliko je u pitanju punomasni sir dobije i efekat „končića“ koji se razvlače dok jedete toplu poparu. Idealna je kada se servira sa kiselim, ali i toplim ili hladnim varenim mlijekom.

Danas poparu pripremaju i savremene hercegovačke domaćice, najčešće djeci, ali se hljeb pari na mlijeku a dodaju mu se maslac i drugi sastojci. Bilo koju od varijanti da pripremite nećete pogriješiti, kao što ni generacije prije nas nisu pogriješile što su od zaborava sačuvale ovakav jednostavan, ali autentičan gurmanski užitak.

 

 

B.S. , Hercegovina Promo, mart 2014.