Trebinje je bio važan saobraćajni centar u kome su se ukrštavali putevi koji su vodili iz Dubrovnika i Boke Kotorske u Bosnu i Srbiju.

 

Na tako važnoj raskrsnici rano se razvio grad koji se spominje još u X vijeku. Po popu Dukljaninu, Trebinje je bilo sjedište župana uže Trebinjske oblasti. Od druge polovine XII vijeka pa do 1377. godine Trebinje je bilo u sastavu države Nemanjića što se smatra kulturnim i duhovnim usponom ovog dijela Hercegovine. Potom je oblast postala sastavni dio Tvrtkove bosanske države.

Raspadom bosanske države ovom oblasti zavladao je Stjepan Vukčić Kosaca 1438 g. i taj je kraj otada ostao u njegovom posjedu, a kasnije njegova sina Vladislava sve do pada pod Turke 1466. godine.

Po izvjesnim znacima, Trebinje prije Turaka se nalazilo na lijevoj obali Trebišnjice, na tadašnjem dubrovačkom drumu.

Trebinjski Stari grad, uglavnom onakav kakav je danas, nastao je početkom XVIII vijeka jer je do tada centar regije bio Novi (Herceg Novi). Padom Novog i Risna u mletačke ruke, javila se hitna potreba da Turci organizuju pozadinu svojih posjeda u Hercegovini.

Iz tih potreba nastao je novi trebinjski grad koji se u dubrovačkim izvorima za prve četiri decenije XVIII vijeka zove Ban-virom, po mjestu gdje je najdublja rijeka Trebišnjica. Centralne turske vlasti izdale su nalog da se izgradi utvrđenje, tj. grad. Izgleda da se već u to doba oko starog trebinjskog grada počelo formirati i malo trgovačko naselje u kome se spominju kuće i trgovine.

Trebinje nije bilo samo vojnički centar i središte lokalne uprave, nego i središte jedne šire vojničke oblasti. Za razvitak grada u tursko vrijeme najveću zaslugu ima Osmanpaša Resulbegović. 1715. godine iskopan je kanal (»hendek« ,tur.) oko grada u koji je dovedena voda iz Trebišnjice. Radovi na utvrđivanju grada nastavljeni su

narednih godina kada je u Dubrovniku poručena jedna barka u koju je mogla stati velika količina materijala i čije je dno široko. Može se sa sigurnošću tvrditi da je Trebinjski grad dobio svoju fizionomiju sa svim kulama, bedemima i kanalom u prve četiri decenije XVIII vijeka.

Trebinjski grad ili, kako se često naziva, Kastel  imao je još u početku oblik trougla, koji je vremenom dobio nešto zaobljeniji izgled kakav ima i danas. Nad ulaznom kapijom se nalazio pokretni most (»na čekme ćuprija«, tur.) koji je vodio preko kanala. Kanal je postojao do 1910. godine kad je djelomično zasut a konačno je nestao 1932 g. Gradski bedemi su dobro očuvani, ali su probijeni na zapadnoj strani da bi se dobio širi ulaz u Kastel od onog koji pruža stara kapija, za potrebe gradnje austrijske kasarne.

Aneksijom Bosne i Hercegovine od strane Austrije u septembru 1878, grad je ponovo utvrđen i postao je pravi vojnički logor, a u samom Starom gradu je na mjestu današnjeg muzeja Hercegovine izgrađena pomenuta kasarna. Pored toga Austrija je izgradila čitav niz utvđenja na širem području Trebinja, koja i danas predstavljaju atrakciju ali i potvrđuju geostrateški značaj regije u tadašnjim okolnostima.

Danas, Stari grad u Trebinju slovi za jednu od atrakcija grada, mada se na njegovo uređenje još uvijek čeka. Postoje projekti za obnovu kanala koji bi ponovo opasao zidine starog grada. Nekoliko godina unazad, dozidana je ruševina zida koju su napravili Austrijanci prilikom izgradnje kasarne, te je na tom mjestu sada druga kapija za ulazak u grad. U trebinjskom Kastelu danas se od turističkih atrakcija nalazi Muzej Hercegovine i Osman-pašina džamija koja je obnovljena poslije posljednjeg rata, veliki broj kafe barova i zanatskih radnji, a pažnju turista privlači i Anđelkina kapija iz TV serijala Zdravka Šotre »Ranjeni orao«.

 

Facebook komentari

komentar