Tamara Čučković, mlada Trebinjka koja je svom primjerom pokazala da se radom i trudom može uspjeti, na koju god stranu vas život odvede. Godine učenja i posvećenosti su iza nje, a ona danas, sa ponosom može da kaže da je studentkinja završne godine Medicinskog fakulteta u Beogradu. Tamarino ulaganje u svoje obrazovanje prepoznalo je Udruženje Trebinjaca „Jovan Dučić“ u Beogradu i nagradilo je drugim mjestom u okviru konkursa za izbor najboljih studenata. Pored medicine, ova buduća doktorka zadovoljstvo pronalazi i u umjetnosti, pa ples i sviranje klavira ubraja među omiljene aktivnosti. Za naš portal, Tamara govori o nagradi koju je osvojila, šta joj je motivacija tokom učenja i o nostalgiji koju, sve više, osjeća za Trebinjem.

Šta za tebe predstavlja ovo priznanje?

Tokom studija sam primala priznanja od institucija u Srbiji, ali je ovo prvi put da je moj rad zapažen od strane mojih sugrađana, zbog čega mi je posebno drago, pa bih ovu nagradu svakako izdvojila od ostalih, naročito kada uzmem u obzir koliki broj studenata iz  Trebinja uspješno završava svoje studije na nekim od najboljih fakulteta Beogradskog Univerziteta.

Koje je izazove trebalo savladati pa ostvariti ovakav uspjeh i prosjek ocjena 9,60?

Već na prvoj godini studija mi je bilo jasno da je dobra organizacija vremena ključna za postizanje kako akademskih tako i socijalnih aktivnosti. Avanturističkog sam duha, volim da se družim, da putujem, što mi je bio podsticaj da na vrijeme završavam svoje obaveze. Mislim da je za studenta medicine važno da ima vannastavne aktivnosti koje mu pričinjavaju zadovoljstvo, bilo da je to sport, ples ili jezik, jer se zahvaljujući tome mnogo lakše podnosi pritisak koji studije medicine mogu da stvore.

Koja godina studija ti je bila najteža i zbog čega?

Treća godina je bila poseban izazov kako za mene tako i za moje prijatelje, zbog velikog obima gradiva i sadržaja na koje do tada nismo bili navikli.

Odakle ljubav prema medicini i zašto si baš ovaj poziv izabrala za svoj životni?

Pred kraj gimanzije nisam bila sigurna koje je zanimanje pravo za mene. Dvoumila sam se između prirodnih i tehničkih fakulteta. Za medicinu sam se odlučila jer smatram da ima širinu, i da svako moze da nađe oblast za sebe, kako u klinici tako i u nauci. Ispostavilo se da je moj izbor bio pravi za mene. Zainteresovalo me vise kliničkih grana, od kojih bih posebno izdvojila Ginekologiju i akušerstvo i Oftalmologiju.

Šta ti je predstavljalo motivaciju tokom studija?

Odrastala sam u takvoj atmosferi gdje se obrazovanje jako cijeni, a uspjeh vrednuje, na čemu sam posebno zahvalna svojim roditeljima koji su me uvijek podržavali, i koji su me  naučili da se ne zadovoljavam malim stvarima i da bez prestanka radim na sebi. Imala sam sreću da već na početku srednje skole i fakulteta upoznam prave ljude koji su uvijek bili tu za mene, i čija me podrška dodatno motivisala da ne odustajem.

Da li si imala praksu tokom studija i šta ona znači za studente?

Na višim godinama studija je predviđeno da se veći dio nastave odvija na klinikama, nastavnim bazama našeg fakulteta, u cilju sticanja praktičnih vještina. Naravno, efikasnost nastave u velikoj mjeri zavisi kako od profesora tako i od angažovanja nas samih, što podrazumjeva povremene odlaske na dežurstva gdje se može vidjeti daleko više nego u prijepodnevnim vježbama.

Da li si ranije posjećivala hercegovačke večeri u Beogradu i kakvo je tvoje mišljenje o cilju, programu i idejama udruženja „Jovan Dučić“?

Imala sam priliku da posjetim veče Hercegovaca u Novom Sadu prošle godine, a sada je prvi put da događaju prisustvujem u Beogradu. Smatram da je lijepo što postoji udruženje koje bi okupilo naše ljude, te da najveci značaj ima zapravo u upoznavanju mlađih generacija iz porodica koje  potiču iz Trebinja sa svojim vršnjacima. Vjerujem da će ove nagrade poslužiti kao primjer i dobar podsticaj mlađim generacijama da nastave da ulažu u svoje obrazovanje.

Kakav je osjećaj biti među tolikim brojem okupljenih Hercegovaca i jesi li saglasna sa  tvrdnjom da se mi u tuđini držimo zajedno?

U druženju sa mladima iz drugih gradova, mogu da uočim da smo vodeći u tome, zbog čega mi je posebno drago. Naravno, cilj nije ostati izolovan, jer se time mnogo gubi, nego zapravo povezati nove i stare prijatelje iz čega mogu da se rode nova prijateljstva i ljubavi.

Kakvi su tvoji dalji planovi, po pitanju obrazovanja i karijere?

Nekoliko ispita dijeli me od diplome, nakon čega cu odraditi staž u nekoj od beogradskih klinika. Želja mi je da završim specijalizaciju, a trenutno sam mišljenja da ću nova znanja i iskustva potražiti u inostranstvu, vjerovatno u Njemačkoj jer mi jezik ne predstavlja veliku barijeru. Voljela bih da se kao zreo ljekar vratim u rodni grad, jer smatram da bi to bilo najljepše mjesto za odrastanje koje bih mogla da ponudim svojoj djeci.

Po tvom mišljenju, zbog čega se omladina iz Hercegovine odlučuje da upiše fakultet u Srbiji?

Maturanti se iz različitih razloga odlučuju za nastavak školovanja u Srbiji. Neke privlači veliki grad kao takav, sa svim mogućnostima, mnogi se za vrijeme studiranja profesionalno bave sportom, a ono što je svakako neosporno jeste rangiranost univerziteta u Srbiji, prvenstveno Beogradskog na svjetskim listama, što im dalje otvara vrata kada je u pitanju usavršavanje u inostranstvu.

Razmišljaš li o povratku u Trebinje i šta je ono što ti najviše nedostaje iz rodnog kraja?

Trebinje ostavlja bez daha i osobu koja se slučajno nadje u putu kroz naš grad, a kamoli nas koji smo se tu rodili, odrasli, stekli prva znanja, prijatelje i ljubavi. Porodica, prijatelji i najplavlje nebo na svijetu su ono što će me uvijek vraćati mom gradu i trudiću se da, bez obzira gdje me put odvede, što više svog slobodnog vremena provedem u rodnom kraju.

Jelena Drapić / Hercegovina Promo, decembar 2017.

Facebook komentari

komentar