Drevni, vječiti Rim centar je i velika politička pozornica, na kojoj su, kao diplomate, boravili srpski pisci – Ivo Andrić, Milan Rakić, Rastko Petrović, Jovan Dučić i Miloš Crnjanski. Služili su u njemu – od početka balkanskih ratova (Dučić), do početka Drugog svjetskog rata (Crnjanski).

Izdavačka kuća „Vukotić medija“ objavila je knjigu Radovana Popovića (1938), dugogodišnjeg novinara i urednika „Politike“, pod naslovom „Depeše iz duše“ (diplomate i pesnici u Rimu).

Srpski pisci imali su različite periode službovanja u ovoj svjetskoj prestonici. Andrić je, praktično, počeo svoju veoma bogatu diplomatsku karijeru pri Vatikanu. Ostao je kratko. Kasnije je Rakić (1929–1933) preuzeo ambasadorsku poziciju, a pratio ga je, jedno vrijeme, Rastko Petrović. Zanimljivo je da je Rakića odmah zamjenio, i u predivnu palatu „Borgeze“ uselio se, u svojstvu ambasadora, Jovan Dučić (1933–1937)

Kao što je mudri i oprezni Andrić spoznao dolazak fašizma u Italiji i o tome ostavio više tekstova, napominje u predgovoru Manojlo Vukotić, tako je i temperamentni Crnjanski, učesnik Prvog svjetskog rata, na svijetlim trgovima Rima, dočekao početak Drugog svjetskog rata, prve bitke, prve požare, i iz njega otišao u London, gdje će ostati sve do povratka u Beograd 1965. godine. Svako će od njih ostaviti svoj diplomatski pasoš i dio karijere u gradu Julija Cezara i Benita Musolinija. Ali, svako će od njih ostaviti i potpis na svoje literarne rukotvorine posvećene starinama, političkim zbivanjima, gradovima, crkvama, slikama, rijekama dugotrajne i neumorne Italije. Njihovi prilozi o tome su različiti – po temama, obimu, inspiraciji, interesovanju, angažovanosti, ambicijama, dometima…

Uz diplomatsku karijeru u Rimu, koja ih tako čvrsto i neobično povezuje, kao pravu dopunu „fraka“, u knjizi „Depeše iz duše“, autor naše ambasadore predstavlja i kao pisce, koje je Italija zavela i osvojila. Dok je Andrić sveden, manje-više, na analitičke opservacije rađanja fašizma u Italiji dvadesetih godina prošlog vijeka, sa neobično tačnim zapažanjima i prognozama, dotle je Rakić sasvim miran i više nego skroman u literarnim zapisima. Jedva da su pronađene dvije pesme. Rastko Petrović je ostavio pregršt toplih, inspirativnih zapisa o ljepotama Italije – od Sicilije do Rima… Dučić, pak, uzdržan i gord, iskusan i zreo, našao je, uz sva ostala izvorišta ljepote i istorije, inspiraciju i u ljubavi sa nekom groficom Anđelom. Nažalost, njegove brojne pjesme, u kojima se pjeva o ženi, sudbini, sutonima, tišini – nisu potpisane datumom i mjestom i zato ih je bilo nemoguće uvrstiti u ovu knjigu.

Najlakše je „prepoznati“ Crnjanskog. On je od prvih putovanja po Italiji, još početkom tridesetih, bio veoma inspirisan i nadahnut. Zvuči gotovo nevjerovatno da je svoju nenadmašnu poemu „Stražilovo“ napisao 1921. godine, na brdu „Fjezole“, blizu Firence. Već 1930. objavio je zbirku „Ljubav u Toskani“, u kojoj su putopisi čija poetika, sveznanje i univerzalnost ostaju neprevaziđeni. To se može vidjeti, uostalom, i iz dva putopisa (Piza i San Đeminjano), uvršćena u ovu knjigu. Pregršt uzbudljivog štiva, koje je Crnjanski ispisivao o Toskani, Rimu, Siciliji – mogu se naći u knjizi „O Hiperborejcima“ i „Embahadama“. Posebna inspiracija mu je bio veliki Mikelanđelo, o kojem je napisao knjigu, jednu od najboljih o tom geniju renesanse.

Čitanje njihovih diplomatskih i literarnih rukopisa, ističe Vukotić, otkriva još jednu uzbudljivu činjenicu: ti ljudi, i kad su mladi, i kad su tek zagazili u diplomatske vode – imaju veliko znanje i obrazovanje! Školovani su. Čitajući, na primjer, Dučićev zapis o Rimu, vidimo ogromnu erudiciju, nevjerovatno poznavanje hiljadugodišnje istorije carstva, njegovih vladara, tekovina, ustrojstava, stvaralaštva… Ili, kad se uroni u opise Crnjanskog, u opise Đotovih fresaka ili drugih spomenika, slika, građevina, kula, zidina – to nije lirika radi lirike, već je taj vatromet metafora i ljepote – isceđen iz datuma, činjenica, materijala….

Ivo Andrić, 1923. godine, opisuje Musolinija riječima: „Dok je g. Musolini bio siromašan i ambiciozan novinar, nije bilo biografije o njemu, ovo što se sada piše, nije više biografija. U svim ovim biografijama je Benito Musolini onakav kakvog italijanske mase žele i kakav Italiji treba. Pred našim se, evo, očima razvija živ primer kako jedan čovek tone u svoje delo, gubi lične, istinske crte, a dobija onaj lik i ono značenje koje mu mase i događaji brzo daju, a vremena još brže menjaju.“

Milan Rakić je u Rimu, 2. februara 1927. godine, bio postaljen za izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra prve grupe. Došao je na mjesto Živojina Balugdžića, koji je u svojim člancima, objavljivanim u „Politici“, pod pseudonimom HDŽZ, kritikovao fašistički režim u Italiji. Od naše zemlje je traženo da zamjeni ambasadora, tako je u Rim stigao Milan Rakić.

Pet velikih pisaca, eto, imali su sreću da dio diplomatske karijere odsluže u Vječnom gradu. Bilo je, a ima i danas, srpskih pisaca koji će u svojoj biografiji upisati da su bili – državni izabranici i službenici. Kratko su se u njoj oprobali i Milutin Uskoković, Isidora Sekulić i Risto Ratković. Poslije Drugog svjetskog rata, čak su i rigidni komunisti poslali za ambasadora u Pariz Marka Ristića, pjesnika nadrealistu. Nešto kasnije u Grad svijetlosti otići će, kao atašei, i Milan Dedinac i Sreten Marić. I u novijoj istoriji, država je pisce slala u ambasadore. Tako je Svetislav Basara bio ambasador na Kipru, Dušan Kovačević u Portugaliji, Vida Ognjenović u Norveškoj i Danskoj, Dušan Velikić u Austriji, Milisav Savić je službovao u Rimu, Radivoje Cvjetićanin u Zagrebu.

Izvor: Glas Srpske