Prethodni dani i mjeseci na dnevno-političku scenu Balkana donose kao na traci događaje koji nemaju baš mnogo veze sa vremenom u kome živimo. Fašizam, netolerancija, mržnja, agresivna retorika… sve su to pojave koje ove jeseni i zime zaokupljaju pažnju javnog mjenja u BiH, Hrvatskoj, Srbiji i šire.

Da je u pitanju 1947. ili 1996. godina bilo bi razumljivo da se neko nepozvan na sva zvona bavi tematikom idiota Džoa Šimunića, novih istorijskih dramskih serijala, ćiriličnih tabli u Vukovaru, izbora na Kosovu, gej parada i referenduma… Danas kada je i posljednji rat postao dio naše istorije (bilo da je ta istorija napisana ćirilicom ili latinicom) mladi ljudi bivaju uhvaćeni u zamku dnevne politike koja joj skreće pažnju sa stvari od kojih bi trebalo da žive i svoj život učine kvalitetnijim. Široke mase mladih ljudi se ponašaju kao da imaju dva života, pa će ovaj proćerdati na gluposti koje ih se ni u čemu ne dotiču što se kvaliteta njihovog života tiče, a onaj drugi valjda živiti u blagostanju. Pitam se da možda srednjevjekovne crkvene dogme nisu toliko postale dio naših života pa su mladi riješili da žrvtuju ovozemaljski život kojekakvim Šimunićima, a onaj nebeski provedu kako to i dolikuje čovjeku.

Kao i uvijek na ovakve i slične teme imamo priliku u mnogo pisanih i elektronskih medija da čitamo tekstove zvučnih novinarskih imena, kolumnista koji su svoj vrhunac slave dočekali u doba interneta kada njihove reske tekstove može da pročita raznovrsna publika bez obzira u kojoj državi se nalazila. Internet je porušio debele balkanske međudržavne zidove i danas ne postoji problem da u Beogradu ili Bileći čitate djela novinarskih pera iz na primjer Čitluka, Zagreba ili možda Virovitice…

U ovo vrijeme pojavljuju se i brojni internet portali koji žele da uzmu svoj dio medijskog kolača u državi, regiji ili gradu u kome funkcionišu. Ništa sporno i ništa neregularno. Bar će, nadam se zauvijek, ostati tekovina ovog modernog vremena da smo u mogućnosti da slobodno i bez cenzure „guglamo“ o svemu što nam padne na pamet i čitamo tekstove i na ćirilici i na latinici (ako smo prethodno usvojili to znanje).

Ono što proizilazi iz naslova ovog teksta nisu ni stadionski povici nepismenih fudbalera, ni serijski programi pojedinih televizija već reakcija na cinizam ljudi koji sebe nazivaju urednicima medija ili novinarskim imenima koji uređuju medijske sadržaje, prije svega na internet portalima u regionu. Fejsbuk i druge društvene mreže su nam svima odavno omogućili da nešto dopadljivo nama samima preporučimo i podijelimo sa krugom ljudi koji se nazivaju „prijatelji“. Koliko se radi o prijateljima tema je za posebnu diskusiju, ali nije li taj uglavnom široki krug ljudi dovoljan da proslijedite vaše lično dopadanje na tekst koji ste pronašli? Mnogim urednicima to odavno nije dovoljno. Igraju se objektivnosti obmanjujući svoje čitaoce na način što objavljuju serijale tekstova pojedinih autora na simpatičnu temu, a kada taj isti autor objavi nešto čega se Oni, zaboga, zgražavaju „iskuliraju“ isto i zaobiđu ga u širokom luku. Čak tada oplakuju nesrećnu sudbinu zašto nam tvorci interneta nisu dali opciju da „satanizujemo“ određene autorske tekstove i stajališta, iako smo samo prije par dana kolumnistički izraz istog autora prenijeli u cijelini i sa boldovanim naslovom.

Cinično, zar ne ?!

Takav je ovih dana slučaj sa „Velikim Srpskim“ tvorcima internet portala koji sa vrlo malo novinarskog predznanja, vođeni voljom i željom da se bave svim i svačim objavljuju kolumne Borisa Dežulovića, čovjeka britkog pera i još britkijih stavova, koji se odavno svojim tekstovima, na temu aktuelnih dešavanja u regionu bez imalo ustručavanja i suzdržavanja iz lično svog ugla, svrstao u red najčitanijih kolumnista regiona. Njega možete voliti ili ne voliti, obožavati ili mrziti, ali na njega ne možete biti ravnodušni. Pune su internet strane „Srpskih“ portala (sa obavezno velikim S ) koje su prenosile ovih dana njegove tekstove na temu idiota Džoa Šimunića i „ustaškog“ skandala na utakmici Hajduka iz Splita. Srbi dočekali da likuju, kako jedan njihov „pljuje“ po „svojima“…raspisali se, pardon „naprepisivali se“, popunili rubrike, nahranili sunarodnike „gladne i žedne“ želje da dokažu „genetsku mutaciju i modifikaciju vječnih neprijatelja“ i trijumfovali. Povećali broj pregleda na svom portalčiću i nahranili ionako jadnu i bjednu želju čitalaca za „spektaklom u hiljadu boja“.

I onda tajac…

Nestao Dežulović sa njihovih strana !

Logično, jer napisao čovjek kolumnu o „Ravnoj gori“, kontraverznom dramskom serijalu Radio televizije Srbije. I kako to Dežulović samo zna „popljuvao“ ideju o serijalu i svakog onog kome se serija i ideja dopadaju. Potpuno je normalno, čak i neizostavno da ne dijelite stavove ovog autora u svim njegovim tekstovima (mislim da on ima brata blizanca, da i on nebi uspio u tome) ali je cinično i obmanjujuće prenositi kolumne jednog autora u drugom mediju na temu koja vam se dopada, a kada vam se tekst istog autora ne sviđa da ga „dislajkujete“ i zaobiđete u širokom luku. Teško je bilo svariti portale koji su u udarnim vijestima podjednako prostora davali Dežulovićevim tekstovima na temu nesrećnog fudbalera i najavama početka emitovanja pomenutog serijala RTS-a. To jednostavno ne ide tako !!! Nije fer ni prema autoru teksta ni prema svojim čitaocima. Sada kada se njegovi tekstovi zaobilaze na široko, sve mi izgleda kao kada bi vam neko javno opsovao majku, a vi začepili uši na psovku pa ga izljubili što vam je majku…pozdravio, valjda.

I tako, hrane novinari gladan narod besplatnom genetski modifikovanom hranom koju ovaj guta bez pogovora.

Katarza će se našem narodu možda nekada i desiti, ali opisanim „novinarima“ jako teško.

Foto: google.com

B.S. # Hercegovina Promo, decembar 2013.