Legendarni sedamdesetsedmogodišnji Trebinjac na dva točka prelazi više stotina kilometara i rame uz rame prati mlade trebinjske planinare u usponu na planinske vrhove. Rječ je o Vojislavu Voju Preleviću, jednom od najstarijih članova planinarskog društva “Vučiji zub” u Trebinju.

Vojislav Prelević, porjeklom iz Crne Gore, još kao dijete je došao u Trebinje, gdje se počela odvijati njegova sportska karijera. Počevši od uličnih igara pa sve do osvajanja planinskih vrhova, Vojo je pronalazio vremena da ostavi tragove bicikla, prelazeći stotine kilometara.

Dolaskom inženjera Simića 1955. godine u Trebinju počinje izgradnja fabrike i formiranje planinarskog društva “Bijela Gora”. To je bila idelana prilika za mlade pionire, gdje su zahvaljujući inženjerovoj supruzi, biologu Mirjani, imali priliku da osvajaju brda oko Trebinja, a nakon toga i okolinu. Najviša dostignuća koja je postigao u pionirskom sastavu bila su Orjenski masiv pa zatim Lovćen.

„Planinarski dom na Ublima, koji je nedavno renoviran, izgrađen je davne 1938. godine. Šezdesetih godina planinarsko društvo “Bijela Gora” organizovalo je ljetovanje za nas pionire i starije omladince. Imali smo priliku da spavamo u domu i obiđemo okolne planine,“ rekao je Prelević.

Vojislav nikada nije imao želju za vrhunskim planinarenjem i osvajanjem planinskih masiva. Ono što ga je vuklo ka planini bila je njegova ljubav prema prirodi i sportu. Neke od planina koje je obišao su Lovćen, Maglić, Orjen, Durmitor, Subra i Prokletije.

Kao poseban doživljaj Vojo je ispirčao kako je izgledao pohod na planinu Subru, kada je imao svega 16 godina. Na prelijepu i opasnu Subru krenuo je sa starijim planinarima. U uskom dijelu na usponu stijene našli su se inženjer Simić, jedan planinar i Vojislav. Jedan od planinara doživjeo je nesreću a ni vrijeme im se nije “osmjehnulo”. Grmljavina ih je pratila a povrijeđeni nije mogao da se kreće sam, što je dodatno otežalo spust sa Subre.

„Jedan od učesnika se uhvatio za stijenu i kamen se u trenu odlomio. Inženjer Simić je uspio uhvatiti planinara, ali je nesrećnog čovjeka pogodio kamen u predjelu kuka. Bilo je jako teško nositi povrijeđenog jer je krenulo nevrijeme. Stariji planinari su improvizovali šatore. Takvu grmljavinu u životu nisam čuo, gdje odjekuje svaki kamen. Jedno vrijeme smo stajali sakriveni ispod ogromne stijene. Cijeli taj događaj je na mene ostavio jak utisak,“ ispričao nam je Prelević.

Bez obzira na njegovu skromnost, neizostavno je navesti da je VojIslav jednom prilikom silaska sa Orjena spasio život mladoj djevojci.  Grupa mladih ljudi, da li zbog nepažnje ili neznanja o tome koliko je strmo i vlažno, probudila je u našem heroju osjećaj da bi nešto moglo da krene naopako. Iz bezbjednosnih razloga sišao je prvi na usku travnatu stazu ispod koje se nalazila stijena. Zahvaljujći na brzoj reakciji planinara Voja, koji je uspjeo da uhvati djevojku za članak onog trenutka kada je skliznula i poletila ka provaliji, nije bio svjestan da je rizikovao i svoj život. Samo je jedno bilo važno, morao je da reaguje.

Pored velike želje da obilazi brda i planine Vojo se bavio raznim sportovima, kao što su košarka, rukomet i plivanje. Jedno vrijeme je igrao u Republičkoj ligi u rukometu. A na današnjoj raskrsnici kod spomenika Njegoša, pedesetih godina na parčetu puta Vojo i njegova ekipa su iscrtavali teren kako bi igrali košarku ili rukomet.

Posebno je istakao svoj odlazak na Hilandar 1997. godine. Zajedno  sa još dvadeset Hercegovaca krenuo je pješke na Hilandar, gdje su planinskim putevima i prečicama stigli za dvadeset osam dana. Za njega je to posebno iskustvo koje je doživjeo još dva puta biciklom.

Biciklom je prešao i po 300 kilometara jednodnevnih vožnji. Dnevne relacije su obuhvatale Zelengoru, Herceg Novi-Kotor-Risan, Mostar. Posebno je naglasio turu Trebinje-Beograd u kojoj su još učestvovali Marko Ukropina i Igor Škero.

Najduže sam vozio od Trebinja do Beograda. Nisam bio sam, sa mnom su bili Marko Ukropina i Igor Škero. To je bila vožnja noću, bez odmora,“ navodi Prelević.

Vojislav je nastariji učesnik na trkama u kamenu “Za sirac sira”, ali takođe nikada ne propušta trke od Perovića mosta ka Leotaru. Kako navodi u njemu proradi takmičarski duh koji ga izjednačava sa mladim takmičarima.

Bez obzira na godine još uvijek ide na planinu, održava kondiciju i živi punim plućima. Često ide na turu od 6 kilometara oko brda Pogače. Godine Voju ne mogu ništa pa biciklom zna otići na Ubla da bi odmorio dušu u prirodi.

Zaljubljenik u prirodu več petnaest godina pokušavao je da oplemeni dio Leotara rijetkom vrstom bora munike. Nakon svog truda, hodanja po nepristupačnom terenu i neprestanog zalijevanja, munike su se konačno primile.

„Prije deset dana išao sam vidjeti kakavo je stanje. Ima ih tridesetak da su se primile.  Milina ih je vidjeti,navodi Prelević.

Zatupnik je sporta i uvjeren je da je sport jako bitan za održavanje zdravlja tijela mladih ljudi, kao i to da se kroz sport stiču radne navike i snaga za opstanak.

Za mlade ljude Vojislav je uzor, podstrek i motivacija da žive punim plućima, razviju osjećaj ljubavi prema prirodi i ne zaborave na važnost sporta.

 

 

 

Nikolina Sudar,

HP, jul 2020.