Djeca se odgajaju kao božanstva što onemogućava njihovu pripremu za realan svijet. Roditelji ih štite od obaveza i onda upadaju u sopstvene zamke jer deca postaju teška za komunikaciju.

Savremena porodica zapravo je skup pojedinaca koji žive paralelne živote u istom stambenom prostoru. U njoj nema razgovora kakve pamte naši stari iz vremena sakupljanja oko ognjišta kada se, nakon radnog dana, pričalo o svemu životno važnom, mladež poučavala, hvalila, ukorevala… Institucija braka je u ozbiljnoj krizi. Olako se u njega ulazi, ali još brže izlazi. Početak svega je, čini se, u „svadbenim nadmetanjima“ porodica mladenaca – uskliku „zgazi ga“ mladinih pred oltarom i plemenskom likovanju mladoženjenih na nevestino uzimanje prezimena. Supružnici često razvijaju takmičarske umesto partnerskih odnosa, a Bog nas je stvorio različite kako bismo mi stvorili porodicu, ocenjuje specijalista medicinske psihologije dr Vlajko Panović, klinički psiholog Vojno- medicinske akademije u Beogradu.

Govoreći o temi „Kriza savremene porodice“, na tribini koju je Svetosavska omladinska zajednica priredila u konferencijskoj sali Višeg javnog tužilaštva, dr Panović je istakao da se danas kroz razne New age filozofije forsira individualizam, meditativno spajanje sa „univerzalnom inteligencijom“ koje daje iluziju moći i čini čovjeka potpuno nemoćnim za osjećanje empatije, otupelog na bol i solidarnost. Nasuprot New age modelu stoji hrišćanski model vaspitanja, koji ostvarenje čovjekove ličnosti vidi u kontaktu sa prirodom i drugim ljudima. Današnjem čovjeku život je tehnički olakšan, ali istovremeno čovjek je tehnikom zarobljen, usamljen i nesrećan.

– Imam sve više djece zavisnika od društvenih mreža i video-igrica sa kojima radim. Ne želim ni da pokušam da zaustavim točak istorije, ali moramo naći načina da se odredimo prema sadržajima savremenog doba, a da sačuvamo ono što je tradicionalno dobro. Odrastao sam u višečlanoj porodici u kojoj je deda organizovao obaveze nama djeci, a mi bezuslovno prihvatali. Danas imamo porodice u kojima djecu ne mogu da nauče da izbace smeće, ručaju na vrijeme… Teško se prihvataju uloge što otežava usvajanje radnih navika. Takođe, postoje teškoće u postavljanju granica… Djeca se odgajaju kao božanstva što onemogućava njihovu pripremu za realan svijet. Roditelji ih štite od obaveza i onda upadaju u sopstvene zamke jer djeca postaju teška za komunikaciju. Nedostaje zajedničko vrijeme i spontani porodični izlasci. Savremene porodice sve teže nalaze mjesto i vrijeme za to, a time nedostaju razgovori, takt i strpljenje u međusobnim odnosima – dio je bogatog terapeutskog iskustva dr Vlajka Panovića.

Djeca se moraju naučiti racionalnom korišćenju mobilnih telefona i kompjutera. Moramo biti obazrivi i voditi ih ka onome što će im pomoći da sebe definišu kao ljudska bića. Da ih usmjerimo da osvajaju percepciju ljepote i dobrote, razvijaju toleranciju i ne ismjevaju različite od sebe, savjetuje iskusni lekar.

Sve je manje radosti u ljudskim životima. Današnji čovek je sve više adaptiran, a sve manje gospodar svog vremena za razgovor i spontano mišljenje. Pored roditeljskih, djeca usvajaju i poruke preko televizije i interneta. Umovi su im prepuni slika što remeti maštu, neophodnu za kreaciju. Virtuelni svijet se miješa sa realnim, a gubitak testa realnosti je prvi kriterijum ludila. Ne treba paničiti, ali zamisliti se moramo, ukazuje dr Vlajko Panović.

Do sedme godine kod dhece bi trebalo izgraditi tri tabua: agresiju, autoagresiju i incest. Danas, ističe dr Panović, dešava se da djeca prekrše neki od tabua i prije izgrađivanja. Važno je da u životima djece svi mi odrasli budemo aktivno prisutni, pomognemo im pri odabiru sadržaja koji će im biti na spasenje, a ne na podsticaj adrenalina, uzbuđenje kakve mahom nudi spoljni svet, zaključio je dr Vlajko Panović.

Izvor: Buka.com