Piše: Janko Vujović

Mislio sam pisati o Danu pobjede nad fašizmom, ali aposlutno nema svrhe. Kako pričati o nečemu što je i sama pobjeda nad njim samim ojačala. Koga briga za fašizam a i nacizam. Devedeset posto ljudi izjednačava ove dvije stavke, pa eto… Na njihovu štetu. Uglavnom da se vratimo mi na ovu u naslovu pomenutu temu. Zašto baš ovo – jednostavno kad ne znaš o čemu da pišeš, stavi RAZNO i lupaj koliko hoćeš. Slagao bih vas ako bih vam rekao da mi ideju za ovo nije dala lokalna Skupština grada Trebinja. Kada pričaju o rebalansu budžta, povećanju bruto prihoda, uštedi novca, to djeluje toliko nepovezano, toliko zapetljano da je pojam „đus vodka“ za sve prethodno navedeno prosta matematika. Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv njih – oni jednsotavno prate sistem i trendove. E, kada im ponestane psovki u dijalogu onda proglase tačku „Razno“. Tu se onda priča o rezervisanju stolova, penalu nad Nejmarom, cijeni piva na Marin dvoru, o postavljanju lampi u dvorište svježe obrijanog gastrabajtera. Tako sam i ja preuzeo od njih. Nemam klasičnu priču, ali ovdje ću pričati o moralnim gromadama i o „My document“ prosječnog službenika u „državnoj firmi“. Moralne gromade su osobe koje svaku priliku koriste da iskažu gađenje prema svijetu i gradu u kome žive, gdje osobe poput njih ne mogu doći do izražaja, a kada im daš priliku da se tu iskažu , jbg postanu i gori od onih koje su blatili. Za njih same, oni su sami vrh piramide morala, sve ostalo je duboku zagrizlo u učmalosti omalenog grada. Obično se pozivaju da su oni neko i nešto, da su vidjeli sve i svja, ali su nekom greškom sistema u istim govnima kao i svi mi, međutim sa svojim moralnim kodeksom su iznad svih nas. Prvi će uvijek pričati o crkvi, Bogu i opraštanju, ali će i prvi istog opsovati i opravdati tu psovku. Trabunjaće o tome kako treba da se daju pare za humanitarne akocije i okreću sms brojevi, a prije će poslati debilnu poruku i dati glas nekom lezileboviću u prosječnom rijaliti šou nego na humanitarni broj. Pričaće kako je porodica stub društva, hvaliće se kako njegovi roditelji omogućavaju sve u životu a prvi će opet reći kako „ga smaraju roditelji ,keva me smara,itd“. Ima takav jedan naš poznanik. On je oduvijek pričao kako je karijera bitna. On je, jednostavno, za zapadnog kapitalističkog sistema. Njega primitivni Balkanci guše. Jedne godine, dok smo ja i moj drug ispijali ispred dragstora gajbu piva, dođe i on. Pozdravismo ga, a on nas oslovi po prezimenima. Kako me  oslovi,  im’o sam osjećaj da je od mene stariji jedno 30 i kusur godina. Pitašmo ga prolazi li se išta na kladionici, on nam reče da se manemo toga da gledmao od čega se živi. Kada sam ga ponudio pivom, nazvao nas je alkoholičarima, lezilebovićima i ukorio što nešto ne radimo. Od tada mi je baš on zapeo za oko. Jednom sam ga čuo kako priča o „bek dor“ pasovima Bobi Marjanovića. Ništa tu ne bi bilo nejasno da lik nije bio oslobođen fizičkog. Ej, on dao sebi za pravo da priča o „bek dor“ pasovima Bobija Marjanovića.

I onda jedne večeri slučajno se zadešismo u istom lokalu. Kaže on meni i to ničim izazvan:

“Vidio sam neki dan vas petoricu, prvo igrate tikete, ispijate kafe pa onda šetate. Klasično gubljenje vremena po meni, ničim ne odskačete od ostatka Trebinja“.

„ Kako to misliš?

„Fino, ne radite ništa, klasične dangube“

„Ajde momčino, još malo morališi. Nego, slušaj, sad idu ove radničke igre. Ideš li ti?“

„Paja…ovaj..“

„Ama ne ideš. Samo te slušam šta serinjaš. Nas petoricu kada si vidio, vidio si 1200 ETC bodova. To što se sistem igra sa nama, nismo mi krivi. Mislim jesmo, ali ne možemo mu ništa. Kenjao si nama da izlazimo u kafanu u kojoj se iskupljaju narkomani, a i sam pričaš samnom u toj istoj. Hoćeš ja da ti kažem zašto ne ideš na radničke igre – zato što nema disciplina pasijans i mine. Eto zašto. To vam je to. Da ima ovih takmičenja, ti bio bi kapiten. I bolje ti je da više ne prdiš, nego kad već nabavljate nove kompjutere da vam neko instalira Medal of Honour ili Call of Duty. Otupićete više od pasijansa. Nabavljate svaki mjesec nove računare, a samo pasijansa igrate. Bolje bi bilo da otvorite radno mjesto za čovjeka koji će svim vašim službenicima da nareže ili preko usb-a prebaci neke novije serije. I da vas obuči kako da pokrenete tu istu seriju. Pa kad već nema neke korsiti od vas, ako išta eto vam teme za pauze. I da vas drži budnim. I nemoj mi prosipati demagogiju o tome kako je karijera važna i da se vi ucrvaste tamo na radnom mjestu. A petnaestog u mjesecu kad legne milja maraka, tada se osjećaš korisno zar ne?! I još nešto za vas : IZVUCITE MALO GLAVU IZ TE MORALNE GUZIČETINE ,VAZDUH JE GENIJALANA STVAR“

„Hajde da popijemo nešto?“ – reče on.

„Ne mogu – idem gledam Vašington-Indijana. Treba mi Roj Hibert manje skokova!“