Studentski život Trebinjaca i Hercegovaca sigurno se razlikuje po jednom u odnosu na studente iz drugih krajeva, a to je udaljenost od rodnog grada do mjesta gdje studiraju.

Oni koji dolaze za krajnjeg juga Srpske, a studiraju u srbijanskim studentskim centrima poput Beograda ili Novog Sada, zbog daljine, kući uglavnom dolaze samo za praznike i ljeti, a i Banjaluka je najdalje upravo Hercegovcima.

Da bi bar malo u studenskim sobama osjetili miris i toplinu svog doma, pobrinu se roditelji. Paketi sa hranom punom hercegovačkih proizvoda, raštana, meda, sira, pršuta i drugih delicija, najčešće u ranim jutarnjim časovima, stižu na autobuske stanice Beograda, Novog Sada i Banjaluke, gdje je najviše studenata iz Hercegovine.

Treće dijete mi je na studijama. Godinama šaljem pakete autobusima za Novi Sad i nikad se nije desilo da nije sve stiglo kako treba. Pošaljem naveče, a oni sljedeće jutro čekaju na stanici. Kad se jave da su preuzeli i da su sve dobili ne zna se ko je srećniji, mi roditelji ili djeca – priča jedna majka.

Studentske pakete za Srbiju i Banjaluku vozili su godinama Veselin Aleksić i njegov kolega Borislav Čolović

Ova dva trebinjska vozača kažu da su se davno saživjela sa studentima i da su oni najbolji putnici koji najmanje traže.

Naglašavaju da nikada nisu odbili da povezu nešto studentima.

Kad majka donese paket obično zamoli da se na njega ništa ne stavlja, jer su unutra tegle i zdjele. Moramo čuvati kao blago. Posle krsnih slava po 50 paketa putuje do studenata, priča Aleksić.

Sjeća se kada je čovek donio vreću krompira i pitao može li poslati svom sinu na studiju.

Nije ovo bio usamljen slučaj. Prevezli smo vreća i vreća krompira, ma za studente može sve – kaže Aleksić, koji je do nedavno vozio autobuse prema Beogradu i Banjaluci.

Obojica navode da se svakodnevno nekom studentu pošalje paket, jednako za Beograd i Novi Sad, a u poslednje vreme najviše u Banjaluku.

Najčešće su upakovani u kartonske kutije, pravi paketi, iako ima i putnih torbi. Paketi budu tako dobro upakovini da, čini se, i ispadnu iz autobusa ne bi se ništa desilo – priča Aleksić. Navodi da ga je dugogodišnje iskustvo natjeralo da pronađe „patent” za sir iz mješine.

Sve je lako voziti, i ako se prospe očistićemo, ali na sir iz mješine se oseti cijeli autobus. Žao mi je bilo vraćati pa sam dugo razmišljao kako se riješiti mirisa. Posle sam imao sistem, staviti u vreću od brašna i dobro zavezati. Bilo je uspješno – kaže kroz osmjeh Aleksić.

Čolović ima svoje anegdote vezane za studentske pakete.

Dešavalo se da cijelim putem miriše sarma, da se prospe pasulj. Bilo je slučajeva i da studenti zakasne, pa taman legnemo da odmorimo, a oni zovu. Nekad autobus ostane na suncu, pa se nešto i pokvari. Bilo je situacija da student rano ujutro sačeka autobus, uzme paket, a on se raspadne od težine, pa se namirnice prospu po peronu. To je tuga. Lijepo je kad ih obraduješ paketima i vidiš da im nije teško što su ustali ranom zorom, jer stiže paket od kuće. Studenti su to, treba ih razumjeti – kaže Čolović.

Ne naplaćuju pakete, ali roditelji časte

Ova dva trebinjska vozača navode da vozači autobusa imaju razumijevanja za studente, pa najčešće ne naplaćuju da povezu paket, ali roditelji uvijek časte. Priznaju da im je najsimpatičnije kad ih u Trebinju počnu pozdravljati na ulici mladi ljudi koje su upoznali na peronima autobuskih stanica daleko od ovog hercegovačkog grada.

Vremenom postanemo prijatelji s njima – zaključuju ova dva trebinjska vozača.

 

Dubravka Čolović

Izvor: Blic