Piše: Isidora Dostić

Otkad je svijeta i vijeka, opšte je poznato da je majčina ljubav prema djetetu nemjerljiva. Ja sam to posmatrala iz perspektive djeteta sve dok i sama nisam postala majka. Od prvog trenutka kad sam je ugledala, osjetila sam ljubav kao nebo veliku. Ma svemir je mali za tu  ljubav! I od tada znam, s gledišta jedne mame: majke vole svoju djecu do zadnje zvijezde u svemiru i još puno, puno, puno više.

Šta se sve promijeni u životu žene kad postane majka? Osim što imate jedno malo Čudo koje postaje centar vašeg srca, duše, svake vaše misli. Promjena koju sam ja osjetila je ta da žena nikad više ne prestane da brine. Dok je dijete novorođenče, muka sa grčevima. Taman kad oni prođu, eto zubića. Dok trepneš eto vrtića, škole, puberteta. Uvijek neka briga.

Moje Čudo ima 10 mjeseci. Za to vrijeme, ja nisam imala normalan izlazak iz kuće bez nje. Ostavim je sa jednom od baka, za koje znam da su ,,osobe od povjerenja’’, da je njihova pažnja usmjerena na nju 100% vremena, da su sve oči uprte u nju, ali džaba! Ja sam svako 20 minuta na telefonu: ,,Samo da vidim je li sve ok…sluša li…spava li…’’. I posle petog poziva, prijatelji počnu da vrše pritisak na mene: ,,Opusti se, sve je u redu, ona je na sigurnom, pa zvali bi te  da je nešto’’. I ja kao opuštena, smijem se, pričam, a niko ne vidi da krajičkom oka svako malo bacim pogled prema telefonu. Za svaki slučaj, ako nazovu od kuće.

Sa četiri mjeseca sam primjetila promjenu u njenom ponašanju, kao da je bila malo nervoznija. Svi su tvrdili da su u pitanju zubići, dok sam ja tvrdila suprotno, jer ona je beba od četiri mjeseca, neće zubići još makar dva mjeseca! Jedno jutro ujela me za prst, kad ono – Njegovo veličanstvo zubić! Mog ponosa tog dana – mom djetetu sa samo četiri mjeseca nikao zub. Svima sam razglasila, ma samo je još falilo da objavim na radiju ili da platim dobošara da ide kroz grad i govori ,, Daje se na znanje’’.

Koliko je samo neprospavanih noći iza nas. Imala je periode kad se budila svakih 20 minuta. Ljuljuškala sam je, mazila, nosala, grlila, ljubila. Nekada prepadnuta zašto li se, Bože budi, a nekad sva u suzama od nemoći i nedostatka snage. Probudi se u cik zore, oko 5 sati, i nema spavanja. Uspavljuj-ne uspavljuj, džaba! Ustajanje. Ona razigrana, sve joj zanimljivo, igračke, svi predmeti po kući, a ja… Sa podočnjacima ,,do poda’’, na ivici suza, u nekom polusnu sjedim i molim Boga da počne trljati okice kao znak da joj se spava. Kad zaspe, ostavim je sa sobom u krevetu, jer znam da tu nije kraj buđenjima. Onda se nađu sve babe, tetke, strine, komšinice da pametuju: ,, Ne ostavljaj je sa sobom u krevetu, navići će se, pa je nikad nećeš vratiti u krevetac!”  Ne mislim da je ijedan savjet koji sam dobila bio zlonamjeran, svaki sam saslušala, ali sam na kraju opet uradila po svom. Niste vi u mojoj koži, vi spavate cijelu noć, a ja ustajem svakih 20 minuta, ako će spavati na mojoj glavi, neka spava, samo NEKA SPAVA.

Ima u svemu tome i onih malo lošijih stvari. Kad smo se prvi put suočili sa temperaturom, ja sam mislila da ću skrenuti s uma od brige. Svi govore: ,,Smiri se, ne paniči, to je samo mala temperatura’’. Džaba sve, bila mala ili velika, ja sam zabrinuta. Ne progovaram. Samo gledam u nju, pipkam je. Neprospavana cijela noć. Sjedala sam pored nje i gledala je kako spava, posmatrala kako diše, pipala je, mjerila joj temperaturu svako malo. Doktorica nas poslala da vadimo krv. Meni se od straha zamantalo! Dolazi medicinska sestra i nosi gumu za zatezanje ruke i špric sa iglom. Suze mi se nakupljaju u očima, gutam knedle. Mislim u sebi: ,,Ubodite mene, nemojte nju’’. ,,Mama, ona će svakako plakati, ja Vam savjetujem da izađete da ne gledate, neka tate sa njom’’- obrati mi se sestra. Izašla sam. Kad sam je čula kako plače, nisam mogla da zadržim suze. Ona plače s jedne, a ja s druge strane vrata. Posle dva dana, sve je prošlo. Ozdravila!

A kad se ,,dočepala” noga i stajanja, u kući se može čuti samo: ,,Drži je da ne padne, pazi da ne udari glavom u sto, eno ode do vitrine, oboriće sve slike…”. Drži, ne daj, pazi, gledaj! Slatke muke.

Sličnih situacija ima još koliko hoćete, mogla bih da pišem ,,nadugo i naširoko’’, svaka mama će me sigurno shvatiti.

Znam samo da sve želje ikada poželjene mogu stati u jednu- u nju, u moje Čudo.

,,Niko dete bolje ne može razumeti i znati, niko… Samo njegova mati!’’

 

 

Hercegovina Promo, januar 2018.