Veoma davno živio je u nekoj zemlji mudar i srećan vladar. Jedno mu je samo nedostajalo – nije imao djece. Zato pomisli: „Izabraću najpoštenije dijete u čitavoj zemlji, pa ću ga posiniti. „Onda naredi da se svoj djeci razdijeli sjeme cvijeća koje je pripremio i oglasi:

– Onaj ko od ovoga sjemena odgoji najljepši cvijet, bit će mi „sin, ili kći“.

Sva djeca u zemlji posadiše sjeme. Zalivala su ga od jutra do mraka i čuvala na toplom i sunčanom mjestu.

Jedan dječak je također pazio, i čuvao sjeme. Ali prođe deset dana, prođe pola mjeseca, a sjeme iz saksije još ne proklija i ne niče.

„Kako je to čudno“, pomisli dječak, na najzad upita majku: „Majko, zašto ne iznikne moje cvijeće?“ Majka, također zabrinuta, odgovotri: „Posadi ga u drugu zemlju.“

Dječak posluša majčin savjet, pa presadi sjeme, ali ono opet ne niče.

Osvanu i dan kada je vladar trebao da pregleda cvijeće. Sva djeca u lijepim haljinama iziđoše na ulice držeći ispred sebe saksije sa cvijećem. Svako je želio da ga vladar posini. Ali šta je to? Zašto je vladar, razgledajući cvijeće, prošao kraj sve djece bez trunke radosti na licu?

Odjednom, kraj jedne kuće on primijeti dječaka kako plače i stoji držeći u rukama praznu saksiju. Vladar naredi da mu dovedu tog dječaka.

„Zašto stojiš s praznom saksijom?“ – upita on.

Veoma uplašen, dječak ispriča kako je posijao sjeme, ali ono nije izniklo.

Čuvši to, vladar priđe bliže dječaku i reče: „Evo mog poštenog sina!“ Ljudi se uskomešaše.

Zašto je vladar posinio dječaka s praznom saksijom? A on objasni:

„Ljudi, sjeme koje su djeca dobila, bilo je skuhano.“

Čuvši to, svi klimnuše glavom u znak odobravanja, a djeca koja su stajala sa divnim cvijećern u saksijama pocrvenješe od stida.

Pripremila: Branka A.