Ruzmarin (Rosmarinus officinalis) je mediteranska biljka poznata još iz antičkog doba kao ukras, začin i lijek. Ime potiče od latinskog ros (rosa) i marinus (more), odnosno „morska rosa“, što govori da je za njegov rast vrlo povoljan povjetarac s mora, koji donosi vlagu.

U prošlosti mu je pripisivana osobina da podmlađuje svojim djelovanjem i da djeluje protiv zlih duhova.

Ruzmarin u primorskim oblastima raste kao žbun, dok se u drugim krajevima gaji u vrtovima ili većim saksijama. Spada u zimzelene višegodišnje biljke toplijih krajeva, cvjeta u martu i aprilu, ali je osjetljiv na niske temperature.

Premda posvećen boginji ljepote i ljubavi Afroditi, ruzmarin nije samo simbol ljubavi. On je i simbol mudrosti koji osnažuje pamćenje.

Primjena u ishrani
Ruzmarin se koristi kao dodatak jelima, kolačima, a naročito pečenom mesu.
U kuhinji se koristi (osušeni cvjetovi, grančice ili listovi) u malim količinama, pošto prevelike količine mogu biti štetne po organizam. Veoma je pogodan za neutralisanje štetnog dejstva jake i masne hrane na organizam.
Najpogodniji i najzdraviji je kao začin za jagnjeća i jareća pečenja, mada se koristi i za pečenja od piletine, zečetine i govedine, ali i kao dodatak u spravljanju kobasica.
Kao začin, koristi se u kombinaciji sa bijelim lukom, lavandom, peršunom, lovorom i bosiljkom.

Ljekovito dejstvo
Ruzmarin (cvjetovi, listovi i izdanci) se koristi kao lijek za mnoge bolesti i tegobe: anemija, bolovi u zglobovima, bolesti srca i krvnih sudova, bolesti usta i organa za disanje, bronhitis, prehlade i grip, glavobolja, gubitak apetita, menstrualne tegobe, migrena, nadutost i gasovi, nadražena creva, problemi sa nervima i pamćenjem, problemi sa cirkulacijom, stress, ukočeni mišići, celulit …

Obloge
Obloge i masaža uljem ili tečnostima na bazi ruzmarina koriste se protiv reumatičnih bolova, suženih krvnih sudova, stomačnih tegoba, napetosti mišića…
Eterična ulja na bazi ruzmarina nalaze veliku primjenu u kozmetici za pripremu mnogih krema i raznih preparata za njegu kože.

Narodni običaji

U starom vijeku ruzmarin je bio posvećen grčkoj boginji Afroditi, boginji ljepote i ljubavi. S vijencem od ruzmarina ukrašavali bi ne samo kipove bogova, nego bi grančicu ruzmarina stavljali i u koljevku novorođenčeta, ukrašavali bi bračne parove, a ruzmarin je bio i mrtvački cvijet. Kroz ljudsku istoriju o ruzmarinu su se ispredale mnoge priče i legende. Tako je „miris ruzmarina probudio uspavanu bajnu ljepoticu; Marija, majka Isusova, je svoj ogrtač, u koji je bio umotan mali Isus, položila na rascvjetali grm ruzmarina, da bi njeno dijete bilo okruženo njegovim miomirisom“.

Ovaj najljupkiji i najčarobniji zimzeleni grm, princ “aromatičnih biljaka”, kako su ga nekad nazvali, imao je najznačajniju ulogu u antičkim obredima: od njega su se pleli vijenci mladim nevjestama, a važio je kao simbol braka, ljubavi i smrti. U grobnice faraona u starom Egiptu stavljali su grančicu ruzmarina kako bi im namirisali put u carstvo duša, a koristili su ga i pri mumificiranju mrtvih velikodostojnika.

Tokom Srednjeg vijeka, ruzmarin je smatran ljubavnim cvijetom, te znakom sjećanja i vjernosti. U skladu s vjerovanjem da će ova mediteranska biljka pomoći da se održi zavjet položen pri vjenčanju, često su ga uplitali u vijenac koji je mlada nosila na glavi, a njegovo se vino koristilo u zdravicama za novovjenčani par. U Šekspirovom Hamletu, Ofelija kaže: „Tu je ruzmarin, za sjećanje: moli za ljubav, pamti!…“

U 14. vijeku silno ga je zavoljela jedna kraljica: 72-godišnja mađarska kraljica Elizabeta, bolesna i izmučena reumom, zahvaljujući ruzmarinu tako se pomladila, da ju je zaprosio sam poljski kralj!

HP, mart 2014.

Pripremila: Dajana R.