Sinoć je ekipa našeg portala prisustvovala premijeri filma Srdana Golubovića „Krugovi”, koji je poslije promocija na festivalima u Berlinu i SAD-u, kao i beogradskom FEST-u premijerno u Bosni i Hercegovini prikazan u prepunoj pozorišnoj sali trebinjskog Doma kulture.

Teško je govoriti o filmu, o emocijama koje on nosi… Interesantno je da je film osporen iz pojedinih krugova, iako je mala vjerovatnoća da je uopšte bio pogledan prije nego su se na njega obrušila slova kritike. Ali, kao i mnogo puta do sada na Balkanu iznose se paušalne ocjene o umjetničkim vrijednostima, iz silne želje da se iste stave u dnevnopolitički milje. Kao što je većini čitalaca poznato film „Krugovi” je inspirisan događajem koji se desio u Trebinju ratne 1993. godine, čiji epilog je bio gašenje jednog mladog života. U želji da vam dočaramo priču i poruku filma, prenijećemo priču iz prvog lica čovjeka koji je ovaj film i njegovo prikazivanje doživio kao priliku da konačno ugleda „svijetlo na kraju tunela” poslije svih onih stradanja koja su zadesila balkanske prostore ovog vremena:

 

„Razmišljajući o filmu „Krugovi” i iznenađen privilegijom da jedno takvo ostvarenje bude premijerno prikazano u našem gradu probudile su mi se emocije… Iako će svaki prosječan stanovnik Trebinja reći da je priča o kojoj govori film počela da poprima populistički značaj i to na svim koordinatama kugle zemaljske, moje emocije su doživjele vrhunac. Ja sam morao da imam tu pozivnicu i da u našem gradu, koji nema ni pristojnu bioskopsku dvoranu, odgledam ostvarenje za koje sam slutio da ima vanvremenski značaj. Želja mi se i ostvarila!

Dok sam uzbuđeno držao u džepu pozivnice i razmišljao o priči koju film prati,  prolazilo mi je kroz glavu koliko sam do sada puta u životu mogao da „platim glavom” zbog svojih stavova koji su bili duboko ljudski … Nisam znao za tragičan događaj kojim je film inspirisan kada sam ’95 svojeglavo žurio da dobrovoljno stanem u redove Vojske Republike Srpske, u danima kada su ratna zvona u Bosni i Hercegovini možda bila i najglasnija… Nisu ni mnogi drugi. O tome se tada nije pričalo. Bila su to vremena mraka. Elem, ja sam ostvario svoju želju da postanem vojnik a samo dragi Bog je dao da se živ i zdrav vratim svojoj kući. Mnogi mladići koje sam poznavao nisu dočekali tu srećnu sudbinu.

U momentu sam se osjetio ponosno, i iz ormara izvukao svadbenu košulju, onu u kojoj sam rekao sudbonosno „da”. Svjestan da nije „najtrendi” odabrao sam je kao znak revolta na sve one priče o tome da je ovaj film antisrpski, jer nikada nisam doživljavao nekoga kao većeg Srbina od mene. I neću. Preci su me tome naučili… ali prije toga su me naučili da budem čovjek i da poštujem ljude…

 

Film govori o životu i promoviše najviše ljudske vrijednosti, koristeći samo kao povod tragičnu trebinjsku ratnu priču koja ujedno služi i kao pečat na sve izrečeno. Lično bih konstatovao da su „Krugovi” potvrdili većinu mojih slutnji da su umjetničko ostvarenje vrijedno svake pažnje, fantastične fotografije i glumačkog izražaja, sa tri priče izvedene iz osnovne koje prate sumorne događaje koje su satkali vrijeme koje je iza nas, ali i duboko u nama. Glavni junak Marko na početku i na kraju filma stoji kao uzvičnik na sva stradanja koja su se desila mnogim dobrim ljudima na ovim prostorima u proteklom periodu. Film donosi i velike komade ćutnje koja ostavlja prostor svakome da sebe doživi u svakom dijelu ovog ostvarenja. Čak i mojoj svadbenoj košulji.

Kako stari Ranko (Aleksandar Berček) reče u filmu „ Kad čovjek učini nešto dobro, to drugim ljudima ništa ne znači”, tako i Vi nađite u cijeloj priči nešto dobro i učinite bar sebe boljim za vremena koja su pred nama.

O filmu više neću pisati, niti govoriti da je dobro da ga pogledate. Zagrljaj režisera filma poslije polučasovne “životne priče” začinjene dimom i alkoholom u sitan sat u “podzemnoj” trebinjskoj kafani dao mi je satisfakciju da Vam ispričam ovu priču.

Na Vama je ostalo.”