Ne znam kada to drugi ljudi rade, ali evo ja u svojoj četrdesetoj pomislih prvi put o starosti… Ne samo pomislih nego trunku osjetih da ona i postoji. Onda odoh mnogo dalje od toga i mogu vam reći da mi ne bi nimalo prijatno te se brže-bolje odmah vratih u mladost. Možda i nezasluženo, jer više i ne znam gdje mi je mjesto. Ima veseli čovjek pravo na svašta u sebi misliti, nije mu za zamjeriti. Toliko sam bio otišao daleko, da sam došao do tačke divljenja svima onima puno starijima od mene i upitao se u kom obliku njima ona pada na pamet, kako je doživljavaju i podnose…

Je li to skoriji kraj života, je li to njegova polovina, tri-četvrtine, je li nemoć, je li rastanak? Šta li je ta starost i kada se ona počinje osjećati? Treba li bježati od nje praveći se da ona ne postoji ili joj hrabro ići u susret? Treba li je se plašiti? Da li se može pripremiti za nju i može li se isplanirati? Može li se odložiti? Dosta je tu nezgodnih pitanja koje čovjek sebi može postaviti, a vjerovatno i da postavlja. Šta ću ako padnem na postelju? Ostalo mi je još ovoliko ili onoliko od života… Кako će sutra ovo ili ono bez mene? Šta će neko sa ovim ili onim? Кako će djeca dalje? Unučad. I tako redom…

Međutim, ako se čovjek svojim pesimizmom namjerio na sebe i okolinu, đavo ga neće spriječiti da mrači i na starost, što svakako nije zdravo, ni dobro. Starost treba posmatrati kao fazu života iz koje, kao i iz svake prethodne, treba izvući maksimum mira, zadovoljstva, sreće i koristi. Naravno, uz određenu dozu zahvalnosti što se ona ipak dočekala. Zar nije bio ogroman uspjeh doživjeti neke pozne godine, s obzirom šta sve čovjeka može snaći i zadesiti u životu… Puna groblja mladih nam o tome mnogo više govore. Odavno već ona “samo neka ide redom”, nažalost više ne važi. A, da se razumijemo, nažalost, nije nikad ni važila…

Najveća je greška dubokim emocijama porediti starost i mladost. To uopšte ne treba činiti, a mnogi to rade. Iskreno, ne znam ni kako ne bi radili, jer šta ima ljepše u životu od mladosti i šta ima tužnije od starosti, ako se ista posmatra sa aspekta takve mladosti. Zato je i ne treba posmatrati iz tog ugla, jer nikada neće biti lijepa i mlada kao mladost. No, niko ne kaže da ne može biti kvalitetna pa čak i kvalitetnija od nje, samo ako je čovjek zdrav, ako je u mladosti lijepo posložio stvari i mirno je dočekao. Mladost je upravo period u kojem se, po gotovo svim aspektima, unaprijed kompenzuje srećnija starost. Međutim, malo ko u mladosti razmišlja o starosti i zato je starost većinski takva kakva jeste među nama. Teška, napeta i krajnje neizvjesna…

Ako se sada neko pita, dokle mi je mladost, a odakle počinje starost, bolje da se ne pita. Nema odgovora na to pitanje, osim subjektivnih osjećaja svakog ponaosob. Ako bih morao da odgovorim, poželio bih da starost krene tek od odlaska u penziju… Što nikako ne znači da ne kreće ranije kao i da se odlaskom u penziju završava mladost. Njoj ne bih dao više od 45 godina nikako… Ovo “između” je lagani period opraštanja od mladosti i aktivne pripreme za starost. I upravo taj period je ključan za što izvesniju, da ne kažem lagodniju starost…

Šta god ko mislio o njoj, vjerujem da suštinski problem ipak nije u godinama već u zdravlju koje ih nosi. To jest, koliko zdrav dočekaš svoju starost takva će ti ona uglavnom i biti. A biće ti onakva kakvu si je čuvao u mladosti, kakvu ti je namjerila genetika i kakvu si pripremio u onom periodu “između”. Zato o starosti treba brinuti još u mladosti, a ne onda kada se duboko zagazi u nju. Onda obično biva kasno za goleme promjene i velika očekivanja. Ako budemo u milosti zdrave genetike, u starosti ćemo sigurno žnjeti ono što smo sijali u mladosti… Biti star nikako ne znači biti starac! Biti star znači biti živ i imati život. Imati priliku za osmjeh, sreću i zadovoljstvo – sve ono što i mlade danas čini srećnim. Imati priliku koji mnogi danas nemaju…

Tako da bih ja na kraju izustio i ovu – ne postoji starost već samo bolest, pa bila ona i sa dijagnozom zvanom “trajni nedostatak vitamina mladosti”. I zaista, star čovjek dok je zdrav, ne treba uopšte da razmišlja o starosti. Treba da živi i svoje godine shvati kao najbolje. Još ako je sačuvao svoj mladalački duh i energiju, on zaista nema za čim da žali. A šta poslije starosti? Ništa osim vjere i nade da će se sva ona naša mladost opet negdje zajedno okupiti i “jaraniti” kroz neki drugi oblik ili vrstu života…

 

 

 

 

Izvor: Vukoje.rs